Benoit Magimel osvojio je nagradu Cesar za najboljeg francuskog glumca godine u ovoj dirljivoj, ali za moj ukus ipak pretjerano melodramatičnoj, sladunjavoj drami koju je napisala i režirala poznata francuska glumica, scenaristica i redateljica Emmanuelle Bercot. Magimel je Benjamin, 39-godišnji profesor glume kojem je dijagnosticirana četvrta faza raka gušterače. To znači da čovjeku nema spasa i da je rak neizliječiv, a maksimalno mu je ostalo godinu dana života. I naravno da je on u početku iznimno ciničan, bijesan, ogorčen i ne može prihvatiti spoznaju da je za njega stigao kraj priče. Istovremeno on osjeća i neku vrstu krivnje pa i srama i nikome od prijatelja i suradnika ne želi reći što se događa.
No, njegova majka Crystal (Catherine Deneuve) pronašla je za svog sina najbolju onkološku kliniku u Francuskoj koju vodu dr. Edde. Umjesto profesionalnog glumca, Bercot se ovu ulogu odlučila povjeriti stvarnom liječniku, libanonsko - američkom onkologu Gabrielu Sari koji je i u stvarnosti stručnjak za ovo područje medicine. I odmah od uvodnih scena vidimo da je ta klinika posve drukčija od onoga što obično zamišljamo kad netko spomene bolnicu za terminalno bolesne. Klinika je to u kojoj se na pozitivan i empatičan način pacijenti kojima je sudbina određena pokušavaju pripremiti za odlazak. Dr. Edde je tako jedan od onih vječno optimističnih tipova koji pacijentima ne podilazi i ne daje im lažnu nadu, već im iskreno govori kakvo je stanje i nudi im opciju da posljednje mjesece života pokušaju provesti što kvalitetnije.
Da se pomire sami sa sobom i sa svojim bližnjima, da se pripreme za neizbježno pa se tako u toj klinci svira, pjeva, pleše i nekim nekonvencionalnim metodama se pacijentima pokušava uljepšati ono što im je ostalo od života. Tu je i doktorova asistentica Eugenie (Cecile de France) koja će dodatno pokušati ublažiti posljednje tjedne i mjesece Benjaminu, a jasno da je on čovjek koji ima dosta računa za izmiriti prije otezanja papaka. Pojavit će se tako i njegovi sin iz Australije kojeg nikad nije vidio i počet će on propitkivati svoje životne odluke, posebno onu kad je u ranim dvadesetima ostavio Australku u koju je bio zaljubljen i koja mu je kasnije rodila sina. Jasno da je "De son vivant" u originalu ili "Peaceful" bio jedan od onih nevjerojatno tužnih, dirljivih, potresnih i empatičnih drama, no sve mi je to djelovalo nekako usiljeno, čak i iritantno koliko svi pokušavaju biti pozitivni i dobronamjerni.
Primjedbe
Objavi komentar