Prije nekoliko godina korejsko - kanadska filmašica Celine Song se predstavila dopadljivom i kompleksnom romantičnom dramom "Past Lives" za koji je čak zaslužila oskarovsku nominaciju za najbolji originalni scenarij. Voljela je taj film i publika i kritika pa tako i ne čudi da je za sljedeći film Song uspjela okupiti i glumačku ekipu s holivudske A liste, no opet je nekako "Materialists" bio korak unatrag. Ostala mi je ova romantična humorna drama pomalo nedorečena, na trenutke frustrirajuća dok sam se pitao kuda to sve vodi. Sam naziv filma je jasna aluzija na ono što Song satirizira i ironizira, a to je da se na sve danas gleda kroz prizmu materijalnog pa tako i na veze.
Savršeni primjer za to je glavna junakinja Lucy (Dakota Johnson). Ova nerealizirana glumica radi u agenciji za spajanje bogatih samaca, a Lucy je najbolja "matchmakerica" u cijelom poduzeću. I sama ističe da joj je životni cilj pronaći nekog bogatog za koga bi se udala, a istovremeno joj smetaju potpuno nerealni standardi njenih klijenata. Svi oni imaju previsoke standarde, traže od Lucy da joj pronađu partnere kakvi valjda postoje samo u bajkama pa i ne čudi da su klijenti nerijetko razočarani kada im se na spojevima pojave ljudi za koje smatraju da nisu u njihovom rangu. I Lucy gleda sve kroz materijalno pa je tako bivšeg dečka Johna (Chris Evans) koji se i dalje pokušava probiti kao glumac ostavila jer je siromašan, a sudbina će se pobrinuti tako da joj se istovremeno u životu opet pojavi John i tip kojeg u njenom poslu smatraju "jednorogom".
Taj "jednorog" je Harry (Pedro Pascal), brat tipa kojeg je smjestila jednoj od svojih klijentica, a on ima sve što žene žele kada od nje traže da im pronađe partnera. Bogat je, uspješan, šarmantan, galantan, fizički privlačan i sviđa mu se baš Lucy, no ona će se naći u velikoj nedoumici i dilemi jer kao da se u njoj probudila stara vatra prema bivšem kojeg očito nikad nije prestala voljeti. I nije to baš posve klasična sladunjava holivudska romantična komedija (iako nije predaleko), već je to solidna opservacija o prirodi modernih ljudi, barem onih neke više srednje klase pa prema gore.
"Materijalisti" kao da postavljaju pitanje je li danas i ljubav postala jedna od poslovnih transakcija i je li ona bitna za uspješnu i dobru vezu i je li ljubav zapravo kalkulacija. Vidimo na primjeru Lucynih klijentica da se uglavnom to svodi na potragu za nekim tko mu / joj paše po afinitetima, a spojevi izgledaju kao neki poslovni pregovori u kojima se ispipavaju sve potencijalne mane i nedostaci. Zanimljivo je uopće pitanje u kojem smjeru ide budućnost uspostavljanja veza jer imamo danas te bezbrojne aplikacije za upoznavanje, agencije poput ove, a prirodni kontakt kao da postaje prava rijetkost. Osim toga, ovaj film zanimljivo se poigrava činjenicom da su ljudi danas užasno komplicirani, sitničavi, u drugima vide i najmanju sitnicu dok su istovremeno tako tašti, egoistični i ponašaju se kao da su bogom dani, a što su stariji sve je teže pronaći nekog normalnog. I sve to "Materijalisti" na zanimljiv i pomalo ciničan način prikazuju i prava je šteta što to zapravo nije bio bolji film.
Primjedbe
Objavi komentar