Perfektna drama o glumcu kojeg sve više proždire lik kojeg glumi donijela je Mađarskoj prvog Oscara za najbolji strani film, a njezinog autora Istvana Szabu svrstala u filmske besmrtnike. Snimio je Szabo niz odličnih filmova u kojima se najčešće bavio povijesti Mađarske, ali i cijelog područja srednje Europe u prvoj polovici 20. stoljeća, no "Mephisto" je njegovo apsolutno remek-djelo. Na ideju za "Mephista" su on i koscenarist Peter Dobai došli po istoimenom romanu Klausa Manna kojeg je pak za roman čija se radnja odvija u Njemačkoj tridesetih nakon dolaska nacista na vlast inspirirala njemačka legenda o alkemičaru Johanu Faustu koji je odlučio prodati dušu đavlu odnosno Mefistofelesu. Likovi Fausta i Mefistofelesa su najpoznatiji iz lektirnog Goetheovog romana, a jednako koliko je Goetheov "Faust" lektirno književno djelo, toliko je Szabov "Mephisto" lektirni film.
Lik glavnog protagonista odnosno ambicioznog glumca Hendrika Höfgena zamišljen je po Gustafu Grűndgensu, glumcu koji je tridesetih i četrdesetih bio valjda i najveća glumačka zvijezda u nacističkoj Njemačkoj. Pristao je on na to iz konformizma, ambicije, želje da bude slavan, unatoč tome što mu je savjest govorila da je nacizam zlo, no nije se on puno bunio. Zanimljivo je kako je Gründgens bio prikriveni homoseksualac koji je dvadesetih čak i bio u vezi s Karlom Mannom, da bi ubrzo oženio njegovu sestru Eriku, koji su bili djeca slavnog njemačkog književnika Thomasa i nećaci Heinricha Manna.
Tako je i Höfgen oportunist, koji će ostaviti svoju savjest po strani samo kako bi mogao nastaviti nastupati za vrijeme nacista, a odbacit će on i svoja vjerovanja kako bi ne samo sačuvao svoj posao, već i ostvario društveni napredak. Höfgena (u sjajnoj izvedbi stalnog Szabinog glumačkog liblinga, Austrijanca Klausa Marie Brandauera) upoznajemo kao frustriranog, čak i iskompleksiranog provincijskog glumca koji žudi za slavom i uspjehom. Nastupa on u svemu i svačemu samo da skrene pažnju na sebe, a čini se kao da je on puno uspješniji u društvenom i ljubavnom životu zahvaljujući svom šarmu, nego na kazališnim daskama. I ne skriva on svoje gotovo pa boljševičke preferencije i na prijelazu iz dvadesetih u tridesete s prijezirom gleda na naciste kao na primitivce, na bagru klaunova koja će se brzo ispuhati.
No, kako će nacisti preuzeti vlast, tako će se i njemu početi otvarati prilike na velikoj sceni te će sve oduševiti ulogom Mephista. I dok će njegova supruga, ali i svi ostali glumci i prijatelji početi napuštati Njemačku pod nacistima, on će se odlučiti vratiti nakon što mu nacistička stranka ponudi priliku da postane zvijezda. Koketiranje s komunizmom će mu biti oprošteno, a prilika da uspije na velikoj sceni bit će jača od svega i Hendrik će pristati na taj ugovor sa đavlom. Želja da postane bard glumačke scene u svojoj zemlji i da nastupa na svom jeziku bit će jača od bilo čega, a velike i važne uloge samo će početi stizati. Među njima i uloga Mephista, uloga s kojom da će se glumac sve više početi stapati sve dok ne shvati ironiju da u cijeloj priči on i nije Mefisto, već je on u stvarnom životu Faust odnosno onaj koji je sklopio ugovor sa đavlom.
Briljantno Szabin film prikazuje i konformizam tadašnjih liberalnih elita u Njemačkoj koje kao da nisu ni pomišljale da bi nacisti stvarno mogli preuzeti vlast. Te društvene i kulturne elite nisu se miješale u politiku, živjele su u nekom svom svijetu, a kada su se spustile s oblaka bilo je prekasno. Konformizam koji će mu u nacističkoj Njemačkoj donijeti slavu, prepoznavanje, ugled i bogatstvo, sve će više proždirati glumca koji kao da će se početi pretvarati u podvojenu ličnost. Sve teže će razlikovati samog sebe od lika kojeg glumi odnosno samog đavla, a iako će on svoj utjecaj i veze s nacistima koristiti i na način da pomogne prijateljima i kolegama u problemu, svejedno će se on sve više osjećati kao moralna ruina.
Primjedbe
Objavi komentar