Godinu dana prije nego što se proslavio legendarnom antiratnom komedijom "MASH", Robert Altman snimio je ovu prilično bizarnu psihološku dramu. Prije toga je uglavnom snimao televizijske serije, a smatra se "That Cold Day in the Park" i prvim dijelom neformalne trilogije o poremećaju osobnosti koji je nastavljen ipak boljim "Images" i "3 Women" sedamdesetih. Bio je ovo baš čudan, čak pomalo apsurdistički film u kojem pratimo odnos dvoje baš pravih čudaka. Frances Austen (Sandy Dennis) je mlada žena koja je od pokojnih roditelja naslijedila veliku kuću u Vancouveru, a jednog će dana uočiti 19-godišnjeg mladića (Michael Burns) kako sjedi na klupi u parku po kiši.
Smilovat će mu se i pozvati ga unutra, a situacija će biti tim čudnija jer mladić uopće ne govori. Okupat će ga, pripremit će mu nešto za jelo, skuhati mu čaj, smjestiti ga u krevet u gostinjskoj sobi, a dok će on spavati, čak će ga zaključati u kući. Svejedno taj mladić će se sljedećeg dana uspjeti iskrasti iz kuće i otići do svoje sestre Nine (Susanne Benton) gdje ćemo vidjeti da on ipak nije nijem i da može govoriti. Ipak će se on vratiti k Frances koja će prema mladiću početi razvijati čudnu fascinaciju. Počet će se ponašati kao da je on njezin, a do kraja ćemo shvatiti da je ta usamljena bogata čudakinja zapravo potpuna luđakinja.
Do kraja će se "That Cold Day in the Park" potpuno neočekivano razviti i u triler, a već ovaj film dao je nagovijestiti kako Altmana zanima ljudska psiha i neki ekstremi u ponašanju. Snimio je on ovaj film prema istoimenom romanu Richarda Milesa, a baš je to bizaran film koji sasvim sigurno ne spada u vrh Altmanovog opusa, no svejedno je to bilo zanimljivo. Posebno u smislu da vidimo kako će se ta čudnovata priča do kraja razviti, a moram priznati da je finale bilo potpuno neočekivano, ali čak ni to ne izdiže "That Cold Day in the Park" iznad prosjeka.
Primjedbe
Objavi komentar