Do posljednjih godina, sve dok ti ljudi nisu počeli stizati i u naše krajeve, mnogi od nas nisu ni znali da visoko u Himalajama postoji zemlja koja se zove Nepal. Ta i dalje zaostala i nerazvijena zemlja baš se i ne može pohvaliti osobitom filmskom industrijom, a taj val iseljavanja stanovnika Nepala u potrazi za poslom, jedan je od osnovnih motiva filma Fidela Devkote. Premijeru je "Crveni kofer" imao u sekciji Horizonti festivala u Veneciji, a neobičan je to i misteriozan film baš neobičnog, gotovo pa fantazmagoričnog ugođaja.
Naravno da je Devkota te nevjerojatne planinske krajolike pokušao iskoristiti što više može i kamera ih često u širokim kadrovima hvata dok pratimo glavnog protagonista dok putuje iz glavnog grada Katmandua prema planinama. Nakon što na samom početku slušamo razgovor čovjeka koji radi negdje u inozemstvu i njegove žene koja je upravo rodila kćer i čeka ga kod kuće, pratimo putovanje mladog kamiondžije. Sve do potkraj nije nam jasno što on to osim naslovnog crvenog putnog kovčega vozi u tom prastarom kamionetu koji samo što se ne raspadne. Kako će se kamiondžija približavati cilju, tako će i film postajati sve misteriozniji, mističniji, činit će se kao da sve više prelazi iz stvarnog svijeta u neki svijet sna ili bolje rečno noćnih mora.
Doduše, do kraja će sve tu ipak sjesti na svoje mjesto i saznat ćemo koji je smisao cijele ove priče, a premda film traje jedva sat i pol, dosta je to monotono, sporo i razvučeno. Bila je to neobična kombinacija filma ceste, drame, karakterne studije koja gotovo pa koketira s hororom i fantazijom, no prvenstveno je to film o bolnim iskustvima jedne zemlje i njezinih ljudi. Pogotovo u smislu tog današnjeg fenomena da brojni mladi muškarci iz nužde i kako bi prehranili obitelji odlaze raditi najteže fizičke poslove na druge krajeve svijeta. I načinu na koji se ponekad vraćaju kući.
Primjedbe
Objavi komentar