Završni dio trilogije "Sex - Love - Dreams" donio je norveškom filmašu i piscu Dagu Johanu Haugesundu (Barn) i najvrjedniju nagradu u filmskoj karijeri, Zlatnog medvjeda za najbolji film na festivalu u Berlinu. I ponovno je to zanimljiva kombinacija psihološke drame s elementima komedije u kojoj Haugesund opet na prilično originalan i specifičan, gotovo rohmerovski način promišlja o nekim društvenim tabuima. Svi njegovi filmovi koje sam do sada gledao gotovo pa funkcioniraju kao svojevrsna psihoanaliza, a "Snovi" su film koji nikako ne mogu zamisliti da je nastao u američkoj kinematografiji i svaki američki pokušaj njegovog remakea vjerojatno bi se pretvorio u katastrofu i zato sam uvjeren da se neće dogoditi.
Mjesto radnje je Oslo, a 17-godišnja srednjoškolka Johanne (Ella Øverbye) djeluje nekako depresivno. Živi ona s mamom Kristin (Ane Dahl Torp) i bliska je s bakom književnicom Karin (Anne Marit Jacobsen) koja sebe smatra feministicom i velikom borkinjom za prava žena. Johannin svijet potpuno će se poremetiti kada dobije novu nastavnicu francuskog s kojom gotovo dijeli ime, Johannu (Selome Emnetu), karizmatičnu i šarmantnu mulatkinju. Sanjarka Johanne postat će potpuno opsjednuta nastavnicom, a to će se pretvoriti u zaljubljenost i to jednu od onih fatalističkih zaljubljenosti. Istovremeno će ona upasti u depresiju jer je svjesna da nastavnica ne može i neće odgovoriti na njene osjećaje, no svejedno će je ona gotovo početi proganjati i izmišljati razne načine da provede vrijeme s njom pa će je čak navesti da je počne poučavati u štrikanju.
I činit će se da između njih nema ništa, a više - manje sve to doznajemo u formi Johanninih dnevničkih zapisa koje je počela pisati kako bi za sav život upamtila kako se osjećala u tim trenucima kada se gotovo pretvorila u Petrarcu koji je patio za Laurom. Nakon nekog vremena Johanne će svoj dnevnik pokazati baki, a ona će ga potom odnijeti njenoj mami koja će ostati u šoku. Ni jedna ni druga neće znati što zapravo misliti i svaka će si kćerinu romansu protumačiti na neki svoj način, a nakon početnog šoka čak će je početi nagovarati da dnevničke zapise objavi u obliku knjige.
Kako i sam naziv filma sugerira, tako zapravo ni mami, ni baki pa ni gledatelju nije jasno što je od napisanog stvarnost, a što fantazije i snovi zaljubljene djevojke. Nakon nekog vremena će Johannine dnevnike pročitati i učiteljica Johanne koja će također imati neku verziju svih tih događaja i napisanog, a bila je to još jedna zanimljiva filozofsko - psihološka studija koja definitivno ostavlja što za razmišljanje. Pogotovo jer se Haugesund odlučio ponovno za stil koji je realističan, a opet s nekim specifičnim, nordijskim stilom humora, kao što je i očito da mu je za trilogiju poslužila jedna puno poznatija trilogija. I to "Crveno - bijelo - plavo" prerano preminulog Poljaka Krzysztofa Kieslowskog koji je također snimio tri iznimno zanimljiva filma koja su se zapravo bavile istom temom, ali iz različitih perspektiva.
Primjedbe
Objavi komentar