Teksaški filmaš Richard Linklater (Before trilogija, Dazed and Confused, Boyhood, Hit Man) je odlučio snimiti film koji je divan hommage jednom od najvažnijih filmskih pokreta u povijesti, francuskom novom valu. I snimio je on "Nouvelle Vague" ne samo u crno - bijeloj tehnici, već i na francuskom jeziku s uglavnom (nepoznatim) francuskim glumcima, ali i u formatu u kojem je Jean-Luc Godard snimio svoj debitantski film "Do posljednjeg daha". I zaista je Linklaterova šarmantna biografska humorna drama prava filmska kapsula u 1959. godinu kada je Godard konačno nakon kolega iz magazina Cahiers du Cinema, Francoisa Truffauta i Claudea Chabrola, dobio priliku za snimanje svog debitantskog filma.
Najbolji način za kritiku filma je sam snimiti svoj film, krilatica je mladog Godarda, koji skupa s mladim kolegama konstantno kritizira ono što se pedesetih snima u Francuskoj. Nakon što Godard (Guillaume Marbeck) konačno uvjeri producenta Georgesa de Beauregarda da mu ukaže povjerenje, krenut će on u realizaciju scenarija kojeg je napisao skupa s Truffautom. Glavna uloga mladog kriminalca već je rezervirana za njegovog prijatelja Jean-Paula Belmonda (Aubry Dullin), a sada još treba uvjeriti američku zvijezdu Jean Seberg (Zoey Deutch) da prihvati ulogu njegove simpatije. Kada u tome konačno i uspije, može krenuti snimanje filma koji će promijeniti sve, a i sam Godardov pristup je potpuno nekonvencionalan i već načinom snimanja on želi poručiti da želi raskrstiti sve veze s dosadašnjim filmom.
I pravo je to gerilsko snimanje, prepuno improvizacija, bez klasičnog scenarija zbog čega i producent i glavna glumica gube živce i strpljenje, a ekscentrični Godard koji se ne uzbuđuje ni zbog čega sve više im ide na živce. Štoviše, čak sumnjaju u njegovu sposobnost da može snimiti film, no on je siguran da zna što želi i ne dopušta ničemu da stane na put njegovoj viziji. Linklater i ne pokušava sakriti koliko je oduševljen tim razdobljem pa ćemo tako u "Nouvelle Vague" upoznati praktički sve ključne ljude francuskog filma tog doba poput Jeana Cocteaua, Melvillea, Bressona, ali i duhovnog gurua mlade ekipe sineasta, Talijana Roberta Rosselinija.
Pretpostavljam da je ovo film u kojem će posebno uživati filmofili kojima su poznati svi ti ljudi koji se ovdje pojavljuju i spominju, no Linklater uspijeva u svojoj osnovnoj zadaći. A to je prikazivanje kako je uopće bilo moguće da netko poput Godarda pa i Truffauta dobije priliku ne samo da snime svoje filmove iako nisu imali nikakvu klasičnu filmsku naobrazbu, već da snime film u kojem prate svoju viziju. Premijeru je "Nouvelle Vague" imao u glavnom programu festivala u Cannesu, a film je to prepun nostalgije na neka šarmantna, romantična filmska vremena u kojima je nešto takvo očigledno bilo ostvarivo.
Primjedbe
Objavi komentar