Odmah nakon "400 Blows" koji se uz Godardov "Breathless" smatra nultim filmom francuskog novog vala, Francois Truffaut je snimio krimi dramu koja se i po stilu i po temi i po duhu potpuno razlikuje od prethodnika. Snimio je on "Shoot the Piano Player" prema romanu "Down There" američkog pisca Davida Goodisa kojeg je pročitao još dok je radio kao filmski kritičar. Još potkraj pedesetih je adaptaciju predložio svom producentu Pierreu Braunbergeru, a sudbina se rasplela tako da ga je sam koju godinu kasnije režirao. Kako je "400 Blows" bio tipični francuski film, tako je on potom odlučio snimiti nešto potpuno drukčije i pokazati koliko su na njega utjecali američki filmovi.
I uspio je u tome jer je kritika koja je obožavala njegov prvi film ostala u šoku kada je vidjela "Tirez sur le pianiste" pošto je to krimić nastao pod utjecajem američkog film-noira te je po stilu i duhu potpuno takav. Ali opet na Truffautov način te je on pišući scenarij znao da glavnu ulogu pijanista jednostavno mora odglumiti slavni francuski šansonijer Charles Aznavour. On je pariški pijanist Edouard Saroyan čiji se život potpuno raspao nakon što mu je žena Therese (Nicole Berger) priznala da je njegova karijera koncertnog pijanista porinuta nakon što je ona spavala s poznatim agentom koji ga je potom uzeo pod svoje.
Zbog toga će odustati od svega i pod pseudonimom Charlie Koller će se zaposliti kao pijanist u noćnom klubu te noći provodi s prostitutkom Clarissom (Michele Mercier) koja brine za njegovog mlađeg brata Fidu. No, kada se u Edouardovom životu pojavi prava mlada femme fatale u liku konobarice Lene (Marie Dubois), život će mu ponovno krenuti potpuno krivim kolosijekom. Na to će se nadovezati i problemi u koje će ga s opasnim gangsterima uvaliti njegova starija braća i razvit će se do kraja "Shoot the Piano Player" u pravom noirovskom stilu. No, istovremeno to djeluje i kao parodija na klasični američki film-noir, pogotovo je to slučaj s likovima gangstera koji djeluju gotovo kao karikature.
Kako je publika nakon "400 Blows" očekivala da će Truffaut snimiti nešto slično, tako je i ova krimi drama prošla jako slabo na kino blagajnama i Truffaut se već sa sljedećim filmom odlučio vratiti zacrtanom putu. I to romantičnom humornom dramom "Jules et Jim", jednim od njegovih najomiljenijih filmova dok je njegova od klasičnom američkom filmu tek naknadno prepoznata. Poziva se on tu na holivudske B filmove iz ranih četrdesetih, čak i na nijemi film, kao i na svoje junake Charliea Chaplina, braću Marx. Po nelinearnoj strukturi i flešbekovima očito se on poziva na Wellesovog "Građanina Kanea", a film je to koji se po stilu i temi i dalje ističe u Truffautovom opusu.
Primjedbe
Objavi komentar