Theo Angelopoulos je bez konkurencije najveći i najvažniji grčki filmaš svih vremena. Tu titulu mogao bi mu preoteti Jorgos Lantimos, no nakon što se probio u Grčkoj, nastavio je on graditi karijeru na zapadu dok je Angelopoulos cijelog života stvarao upravo u svojoj zemlji. Epska povijesna drama "Putujući glumci" vjerojatno mu je najbolji film, a kroz priču skupine putujućih glumaca pratimo događanja u Grčkoj od 1939. do 1952. godine. Ne znam koliko vam je poznata moderna grčka povijest, no razdoblje kojim se Angelopoulos bavi bilo je iznimno intenzivno, prevratno i krvavo. Nakon što su Nijemci za vrijeme II svjetskog rata okupirali Grčku, poslije rata je došlo do građanskog rata između komunista i nacionalista u kojem su nacionalisti pobijedili.
Tako i film počinje na smiraju Metaxasove autoritarne diktature potkraj tridesetih, nastavlja se ratom protiv Talijana, nacističkom okupacijom, oslobođenjem pa građanskim ratom, a sve to pratimo iz perspektive glumaca koji putuju Grčkom i u tim suludim vremenima pokušavaju organizirati predstave. Monumentalna je to i epska drama za koju je čak i Akira Kurosawa rekao da mu je to jedan od najdražih filmova koje je ikada gledao. Nije to klasična povijesna drama jer ne samo da je Angelopoulos veliki estetičar poznat po dugim statičnim kadrovima, već je i samu radnju postavio nelinearno. Uglavnom je sve to snimljeno s neke distance, širokim kadrovima on hvata okolinu kako bi dodatno stvorio pomalo nadrealan ugođaj.
Često tu putujemo naprijed i nazad u vremenu i to bez nekog upozorenja, a dijaloga između likova je prilično malo te samu naraciju Angelopoulos pretpostavlja stvaranju ugođaja i atmosfere. Djeluje to pomalo hipnotično, a u nekoliko navrata Angelopoulos tu probija ono što se naziva "četvrti zid" i likovi se izravno obraćaju gledatelju. Na ugođaj dodatno utječe i glazba Loukianosa Kilaidonisa, a on ne samo da pokušava zajedno tu inkorporirati teatralni film s tipičnom filmskom vizualnošću, nego u tome uspijeva i stvara svoj unikatni, posebni, filmski jezik.
Sama priča je tu gotovo pa klasična grčka tragedija, a kroz likove glumaca on prikazuje izdaje i krvave obračune koji su u to vrijeme bili prisutni u Grčkoj. Premda Grčku možda zamišljamo kao osunčanu, ljetnu destinaciju prepunu prekrasnih otoka, radnja filma se uglavnom odvija u ruralnim planinskim područjima ili na stjenovitim obalama tijekom jeseni i zima, a sve je to potencirano sivom i tmurnom fotografijom. Zanimljivo je kako je film premijeru imao godinu dana nakon što se u Grčkoj vratila demokracija i završeno razdoblje koje se u povijesti naziva "Režim pukovnika". Od 1967. pa sve do 1974. godine Grčkom je nakon vojnog puča vladala vojna hunta, a Angelopoulos je svoj film počeo snimati još dok je hunta bila na vlasti. Ono što zapravo radi je morao skrivati od vlasti tvrdeći da zapravo radi na verziji mita o Orestu koji se događa u Grčkoj za vrijeme nacističke okupacije. Bez ikakve sumnje bi se "The Traveling Players" mogao opisati kao svevremensko remek-djelo i vrhuncem stvaralaštva jednog iskonskog filmskog vizionara.
Primjedbe
Objavi komentar