Autobiografska ratna drama vjerojatno je najpoznatiji, možda i najbolji film slavnog francuskog filmaša Louisa Mallea, jedinog iz svoje generacije čudesnih filmaša koji je uspio ostvariti uspješnu karijeru u Americi. Zapravo je "Au revoir les enfants" bio i njegov povratnički film nakon gotovo desetljeća u SAD-u gdje je snimio neke iznimno uspješne i hvaljene filmove (Pretty Baby, Atlantic City, My Dinner With Andre, Crackers, Alamo Bay). Odlučio se on ovdje vratiti u svoje djetinjstvo za vrijeme II svjetskog rata i film je snimio po svojim sjećanjima kada je kao 13-godišnjak pohađao katolički internat za vrijeme nacističke okupacije Francuske i ondje svjedočio Gestapovim racijama.
Na početku drugog polugodišta početkom 1944. godine u internat za dječake i mladiće koji vode svećenici stižu tri nova učenika. Odmah nam je jasno da su sva trojica Židovi kojima je dan novi identitet i francuska imena kako bi ih se pokušalo sakriti od progona nacista. No, 12-godišnjem Julienu, dječaku koji je zapravo Malleov alter-ego, to nije jasno jer ne zna on ni tko su Židovi i zašto bi ih netko pobogu uopće proganjao. Zna zato da mu je taj novi dječak Jean Bonnet simpatičan i vrlo brzo će se oni sprijateljiti iako Jean baš i nije popularan među ostalim učenicima između stalno dolazi do onih dječačkih obračuna i tučnjava. Nešto posebno popularan doduše nije ni Julien, a povezat će ih pomalo sanjarski karakter, naivnost i znatiželja.
I pratimo tako u ovom sjajnom filmu snimljenom u realističnom stilu njihovo prijateljstvo, ali i kako izgleda život u internatu za vrijeme okupacije. Njemački vojnici su stalno tu negdje, a u pojedinim trenucima čini se da su oni čak bolji ljudi od pojedinih domaćih izdajnika, crnokošuljaških kolaboracionista koji se na sve načine pokušavaju ulizati nacistima pa ako treba da budu i okrutniji od njih što nam je sve zapravo jako dobro poznato. Jednog dana će tako Julien otkriti da njegovom prijatelju zapravo nije pravo ime Jean Bonnet, a sve će voditi tragičnoj završnici koja je očito Mallea proganjala cijelog života. Premda je tada on bio dijete i realno nije mogao ništa učiniti, očito je da ga muči osjećaj krivnje i to je zapravo okosnica cijelog filma.
To razmišljanje je li mogao što učiniti, nešto reći ili napraviti da njegov prijatelj izbjegne sudbinu koja ga je zadesila osnovni je motiv ove potresne drame kojom se Malle još jednom predstavio kao autor prepoznatljivog i istančanog stila. Imao je "Au revoir les enfants" na kraju i dvije nominacije za Oscara, za najbolji strani film i za originalni scenarij dok je Malle dobio nagradu Bafte za najboljeg režisera, kao i Zlatnog lava u Veneciji za najbolji film. Riječ je o izrazito osobnom filmu za Mallea, a završna scena u kojoj ravnatelj škole i židovski dječaci bivaju odvedeni, eksplicitno je obilježena Malleovim autorovim komentarom da ga taj trenutak nikada nije napustio.
Druga ključna posebnost filma jest perspektiva iz koje se govori o Holokaustu. Umjesto prikaza logora, frontova ili eksplicitnog nasilja, Malle se fokusira na svakodnevicu dječaka u internatu. Rat i antisemitizam prisutni su posredno, kroz tišinu, a ta suzdržanost čini film snažnijim jer tragedija se ne nameće slikom, nego se postupno otkriva kroz dječju percepciju svijeta. Film je također poseban po načinu na koji prikazuje moralnu ambivalentnost. Likovi nisu podijeljeni na heroje i zlikovce u klasičnom smislu. Neki odrasli surađuju s okupatorima iz straha ili oportunizma, dok djeca često instinktivno reagiraju bez potpune svijesti o posljedicama. Posebno je potresna uloga kuhinjskog pomoćnika Josepha, čija izdaja proizlazi iz socijalne isključenosti i poniženja, a ne ideološke mržnje.
Primjedbe
Objavi komentar