Ponajbolji talijanski filmaš današnjice Paolo Sorrentino vratio se s možda najintrospektivnijim filmom do sada, gotovo filozofskom dramom o moralu. Iako je "La Grazia" i dalje očigledno njegov film, prepoznatljiva estetika tu kao da je ipak nešto prigušenija, a sporiji i meditativni tempo kao da prati ritam glavnog lika koji se nalazi na prijelomnoj točci egzistencijalne krize. Ponovno je Sorrentino udružio snage s Tonijem Servillom koji je briljirao u njegovom najpoznatijem, vjerojatno i najboljem filmu "La grande bellezza", a sada je on stari predsjednik Italije koji se bliži kraju svog mandata. Za razliku od trenutačnog aktualnog ludila u svijetu gdje vidimo na čelu država pa i onih najmoćnijih koje se smatraju kolijevkama civilizacije vulgarne primitivce i debile, Servillov Mariano De Santis trudi se tu biti moralna vertikala društva.
Oduvijek je ovaj vrhunski stručnjak za kriminalno pravo bio omiljen u društvu baš zbog svoje odmjerenosti, razboritosti, mudrosti, a on je udovac čija je najbliža savjetnica njegova kćer Dorotea (Anna Ferzetti). Ona je očajna jer njen otac kao da sve teže donosi odluke, a pred njim je potpis zakona kojim bi legalnom trebao učiniti eutanaziju u Italiji. Kako je on predsjednik, tako ima i mogućnost davanja oprosta i ukidanja kazni zatvora pa tako mora odlučiti hoće li to primijeniti na ženu osuđenu jer je na spavanju ubila muža koji ju je zlostavljao i čovjeka koji je usmrtio ženu koja je patila od demencije.
No, Mariano kao da se još nije uspio oporaviti od smrti žene s kojom je bio u braku više od 40 godina, a kao da ga i dalje proganja spoznaja da ga je ona prevarila prije više desetljeća. Pokušava on doznati tko bi mogao biti taj čovjek s kojim ga je prevarila, a to bi mogla znati njena najbolja prijateljica i njegova nekadašnja školska kolegica Coco Valori, jedan od onih tipičnih ekstravagantnih sorrentinovskih likova. Ona pak odbija izdati povjerenje svoje pokojne prijateljice, a kako vrijeme prolazi, Mariano kao da se sve više udaljava od svega i tone u neki svoj unutarnji svijet, miri se sa životom koji se bliži kraju i shvaća da unatoč svojoj poziciji ne može zapravo promijeniti gotovo ništa.
Premda i "La Grazia" djeluje vizualno raskošno, Sorrentino ovaj puta kao da se odmaknuo od tog dekadentnog, baroknog stila i više traži intimniju, tišu dimenziju milosti na što sugerira i sam naziv filma. I dalje je tu raskošna mizanscena, upečatljiva arhitektura i melankolični tempo, no sve je tu prigušenije, introspektnije, mirnije. Ponovno je Servillo briljantan u svojoj ulozi za što je dobio nagradu za najboljeg glumca na festivalu u Veneciji gdje je film premijerno prikazan, a bio je nominiran i za europskog glumca godine, baš kao i Sorrentino za najbolji scenarij. Premda je ponovno riječ o zanimljivom i pažljivo osmišljenom filmu, ipak mi je "La Grazia" bila nešto slabija od njegovih najboljih i najpoznatijih filmova.
Primjedbe
Objavi komentar