Euzhan Palcy je francuska filmašica rođena na Martiniqueu, francuskom prekomorskom teritoriju smještenom u Karipskom moru, na Antilima. Nakon što je u Parizu završila filmsku akademiju, odlučila se vratiti kući na Martinique i snimiti autentičnu i realističnu dramu o životu ondje početkom tridesetih godina 20. stoljeća. Premijeru je "Sugar Cane Alley" imao u Veneciji gdje je Palcy osvojila Srebrnog lava za najbolji prvi film, a ova hvaljena drama otvorila joj je i vrata Amerike. Tako je koju godinu kasnije snimila "A Dry White Season" i postala prva crna redateljica koja je dobila priliku snimiti film za neki veliki američki studio.
Snimljen je "Sugar Cane Alley" sa skromnim budžetom, a priču o životu na plantažama šećerne trske na Martiniqueu pratimo iz perspektive dječaka Josea. Živi on u siromašnoj crnačkoj zajednici u razdoblju kasne francuske kolonijalne vlasti koje se i ne razlikuje tako puno od vremena robovlasništva. Ta crnačka sirotinja je doduše slobodna i dobiva nekakvu crkavicu za svoj cjelodnevni rad po suncu, no težak je to i bijedan život. José je siroče koje odgaja baka M’Man Tine, snažna i požrtvovna žena koja i sama radi na plantažama šećerne trske i jasno vidi da je život fizičkog rada put bez izlaza. Njezina najveća želja je omogućiti unuku obrazovanje kako bi izbjegao sudbinu generacija prije njega.
Jose započinje školovanje i brzo se ističe inteligencijom, marljivošću i znatiželjom, ali istodobno postaje svjestan dubokih društvenih nepravdi koje oblikuju njegov svijet. Školski sustav, iako formalno otvoren, prožet je rasnim predrasudama i klasnim razlikama, a bijeli autoriteti često s prijezirom gledaju na uspjeh crnog dječaka iz siromašne sredine. Kroz prijateljstva, obiteljske odnose i svakodnevne situacije film prikazuje složenu hijerarhiju kolonijalnog društva, u kojem su boja kože i podrijetlo presudni za životne mogućnosti. Kako Jose napreduje u obrazovanju, on i baka sele u grad kako bi mu omogućili daljnje školovanje. Tamo se suočavaju s još težim životnim uvjetima, a baka podnosi velike osobne žrtve kako bi unuk mogao nastaviti školu.
"Sugar Cane Alley" je intimna i društveno angažirana priča o snazi znanja, dostojanstvu potlačenih i mogućnosti osobnog uzdizanja unatoč sustavnoj nepravdi. Film istodobno djeluje kao autobiografski portret, povijesna kritika kolonijalizma i univerzalna priča o odrastanju, gubitku i nadi. U svom filmu je Palcy koristila neprofesionalne glumce kako bi se očuvao osjećaj autentičnosti, a mnogi od njih bili su stvarni radnici s plantaža šećerne trske, gdje je izgradila set. Potom je zamolila ljude iz okolice, radnike na plantaži, da dovedu svoje svinje, svoju stoku, da sve donesu tamo i da žive u kući na plantaži te je to trajalo dva mjeseca koliko joj je trebalo da snimi ovu upečatljivu i autentičnu dramu koja nam donosi do tada neviđen uvid u život zajednice Martiniquea.
Primjedbe
Objavi komentar