Mladi australski filmaš Charlie Polinger još jedno je od imena koje bi trebalo zapamtiti, a predstavio se on prvim dugometražnim filmom u sekciji Un Certain Regard festivala u Cannesu. "The Plague" ili "Kuga" nije horor, već je to više kombinacija coming of age drame i psihološkog trilera, no tako strašna, uvjerljiva i intenzivna da u sjećanju ostaje još dugo nakon gledanja. Djetinjstvo i predadolescencija su razdoblje koje uglavnom svi (ako nismo imali neke ozbiljne traume) idealiziramo, sjećamo ih se s nostalgijom, pamtimo uglavnom ono dobro, a ono loše smo dobrim dijelom potisnuli ili je izblijedjelo iz sjećanja.
No, to razdoblje može biti iznimno traumatično, stresno, prilično neugodno ako se po nečemu razlikuješ od većine ili se odlučiš ne uklopiti u čopor. Barem je tako kada je riječ o klincima od 12 ili 13 godina, a u potpuno novo okruženje stigao je Ben (Everett Blunck) koji se očajnički pokušava uklopiti u novo okruženje. On je iz Amerike iz Bostona preselio u Australiju, a ljeto provodi u vaterpolo kampu s društvom 12 i 13-godišnjaka koliko ima i on. Trener (Joel Edgerton je ujedno i producent filma) klincima pušta dosta slobode, a vođa čopora tih mladih vaterpolista je Jake (Kayo Martin), plavokosi podmukli klinac s ciničnim, podrugljivim osmijehom.
I prije nego što je Ben stigao u vaterpolo kamp, Jake i ostatak klinaca koji u njemu vide vođu već su pronašli žrtvu. To je čudak Eli (Kenny Rasmussen) koji djeluje kao da je u autističnom spektru, a potpuno je on izopćen iz ekipe. Svi klinci se iz njega ismijavaju, nitko mu se ne želi ni približiti jer ima nekakav osip po tijelu, a suigrači ga stalno provociraju da ima kugu. Štoviše, ako ga netko dotakne ili slučajno sjedne na mjesto na kojem je ranije sjedio Eli, odmah se mora baciti pod vodu da se ne bi zarazio. Povučeni i osjetljivi Ben s jedne strane je sretan što su ga ostali klinci prihvatili i što nisu njega uzeli na zub, no s druge strane mu je nekako žao Elija i jedini je koji želi ostvariti neki kontakt s njim.
Ipak, u strahu da i sam ne bi došao na zub ostatka grupe koja povodljivo prati Jakea i Eli će se prikloniti tim ritualima i prihvatiti igru čopora. Sve dok ne dođe vrijeme kada će i on postati meta, a sve će tu eskalirati u potpuno šokantnoj i okrutnoj završnici ovog iznenađujuće dobrog filma. I vaterpolo tu nije izabran sasvim sučajno jer može to biti prljav sport i svašta se tu događa pod vodom, a Eli će se tako naći u situaciji i da je istovremeno bully i žrtva bullyinga. Istražuje se tu muška socijalizacija u ranoj adolescenciji, gdje se empatija često doživljava kao slabost, a okrutnost kao sredstvo opstanka. "The Plague" također postavlja pitanja osobne odgovornosti i koliko je pojedinac kriv kada sudjeluje u nasilju iz straha da i sam ne postane žrtva.
Sjajno Polinger tu koristi okvir trilera kako bi ispričao intimnu, psihološku priču o odrastanju, pripadanju i nasilju koje se rađa unutar zatvorenih društvenih skupina. Ugođaj filma izrazito je tjeskoban i klaustrofobičan, napetost proizlazi iz neizvjesnosti socijalnih odnosa, a voda, bazeni i podvodni kadrovi dodatno pojačavaju osjećaj gušenja i dezorijentacije, stvarajući nelagodnu atmosferu. Polako i postojano Polinger gradi nelagodu, a riječ je o mračnoj, ali promišljenoj studiji odrastanja, u kojoj je najveća prijetnja kolektiv i njegova spremnost da okrutnost prihvati kao igru.
Primjedbe
Objavi komentar