Vjerujem da se mnogi jako dobro sjećaju Oscarom nagrađenog dokumentarca "Searching For Sugar Man", nevjerojatne priče o američkom glazbeniku Sixtu Rodrigueu (nažalost, u međuvremenu pokojnom) koji je nije jadan ni znao da je postao svojedobno velika zvijezda u Južnoafričkoj Republici. Na tu poznatu i fenomenalnu dokumentarnu priču podsjetio me i ovaj sjajan dokumentarac koji također tematizira jedan bend koji je doživio sličnu sudbinu. Moram priznati da za britanski bend Cymande do gledanja ovog filma nikad nisam čuo (vrlo brzo mi se na playlisti na Spotifyu našlo nekoliko njihovih pjesama), ali vjerojatno nisam jedini.
Bend je to koji su na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete u Londonu osnovali useljenici s Kariba, uglavnom mladi britanski crnci druge generacije čiji su roditelji doselili u Englesku nakon poziva tamošnjih vlasti poslije Drugog svjetskog rata. I bio je to bend posebnog zvuka u kojem su izmiješali utjecaje afričke glazbe, jazza, karipskog zvuka, rocka, soula i sve se činilo da bi mogli biti apsolutni hit. Snimili su oni početkom sedamdesetih nekoliko albuma, imali i više nego uspješnu američku turneju i svirali ondje s hrpom poznatih tamošnjih glazbenika samo da bi se vratili kući u London i shvatili da nitko ne zna njih. I da bend sastavljen od crnaca nikoga ne zanima, da niti jedna televizijska kuća ne misli pustiti njihove pjesme.
Ubrzo su se raspali, krenuli svatko svojim putem. Neki su se nastavili baviti glazbom, neki ne, a ubrzo su potonuli u zaborav pretpostavljajući da svoju šansu nisu iskoristili i da će svi zaboraviti na njih. No, sudbina se poigrala tako da je desetak godina nakon njihovog raspada za Cymande saznala jedna nova generacija glazbenika na raznim stranama svijeta. Brojnim hip-hoperima, DJ-ima, pionirima House muzike i drugima njihove nevjerojatno ritmične i plesne pokazale su se kao savršen izbor za samplove. Tako je Cymande u međuvremenu počeo oživljavati, a sve je to potpuno eksplodiralo u današnjem digitalnom dobu što će na kraju dovesti i do ponovnog okupljanja benda.
Jednostavno volim ovakve filmove, pogotovo kada uz njih i otkrijem ovakve sjajne bendove, a i dirljiva je to pa i tužna priča koja pokazuje koliko je taj svijet glazbene industrije ponekad nepravedan. Uspiju nekakvi bezveznjaci koji ne znaju ni svirati, ni pjevati, a ovakvi majstori flopnu, no sjajno ovaj film pokazuje kako muzika zapravo nikada ne umire i kvaliteta uvijek pronađe neki svoj put. Okupio je autor filma Tim MacKenzie - Smith valjda sve članove benda koji sami pričaju svoje životne priče, prisjećaju se početaka, osnivanja benda, uzbuđenja što stvaraju muziku kakvu ne stvara nitko i za koju ih mnogi znalci uvjeravaju da je to nešto revolucionarno i da je nemoguće da ne uspiju.
Pričaju oni i o svom razočaranju kada se to nije dogodilo, ali i kako su barem pod stare dane doživjeli kakvu-takvu satisfakciju jer je ono što su stvarali priznato i danas postoji baza ljudi koji ih voli, sluša i shvaća njihovu genijalnost. Jako dobro "Getting It Back" prikazuje i društveno - političko okruženje u Engleskoj kasnih šezdesetih i tijekom sedamdesetih. Razdoblje je to koje je obilježio i otvoreni rasizam, netrpeljivost prema doseljenicima iz Kariba, a vidimo da neonacizam nije isključivo gnjusni fenomen današnjice, već je i tada u Britaniji snažna bila notorna organizacija koja se nazivala Nacionalna fronta. Vrijeme je to nemira i okršaja crnačkih doseljenika s policijom i borbe za njihova građanska prava. Sve u svemu, izvanredan film o jednom nevjerojatnom bendu koji definitivno zaslužuje da bude ponovno otkriven.
Primjedbe
Objavi komentar