Lav Diaz je zasigurno najpoznatiji filipinski filmaš svih vremena. Jedan je on od najpoznatijih autora estetskog pravca koji se naziva slow cinema i znali su njegovi filmovi trajati i po pet, čak po osam sati, no za prvi film snimljen izvan svoje zemlje ipak se donekle primirio. "Magellan" je nastao u koprodukciji više zemalja, a govori se u njemu na portugalskom, španjolskom, francuskom i drevnim jezikom stanovnika Filipina na kojima je i slavni portugalski moreplovac i skončao 1521. godine. Traje "Magellan" pristojnih 160 minuta, a odglumio ga je poznati meksički glumac Gael Garcia Bernal. I kao što sam ranije naveo, Diaz ne odustaje od svog slow cinema stila koji se ističe dugim kadrovima, naturalizmom, minimalnim dijalozima i montažom tako da ne treba tu očekivati pustolovni spektakl kakav bi bio da je riječ o filmu snimljenom u nekoj od zapadnjačkih kinematografija.
Na kraju se ispostavilo da je to zapravo priča o slavnom istraživaču ispripovijedana iz perspektive jednog Filipinca koji na Magellana ima sasvim drukčiji pogled od nas. Za Filipince on nije slavni pustolov čiji je život nerijetko romantiziran i uljepšavan, već je on za njih najobičniji uljez koji se niotkuda pojavio na njihovoj zemlji i poželio ih natjerati da žive potpuno drukčije od onoga što su tada znali. Tako i ovdje ništa ne djeluje romantizirano i gledatelj se mora pitati što je Magellan i ostali pustolovi poput njega uopće želio postići. Propitkuje Diaz u svom filmu i značaj kolonijalizma te posljedice koje je on ostavio na veliku većinu svijeta koji i danas dobrim dijelom živi prema europskim postulatima.
Radnja tu kreće 1511. godine kada je mladi Magellan bio dio ekspedicije koja se još šest godina ranije zaputila prema području koje se zvalo portugalska Indija. Uplovljava on na Malaccu, teritorij koji se nalazi na području današnje Malezije, a podsjeća pomalo na početku "Magellan" na čuveni Herzogov "Aguirre". Djeluje sve to mistično kada se goli i polugoli urođenici skupljaju kako bi vidjeli te čudne bijele ljude, a tijekom bitke za Malaccu, Magellan je i ranjen. Ondje kupuje i roba, naziva ga Enrique, pokrštava ga i vraća ga sa sobom u Portugal. Tamo ga njeguje supruga, a nakon što portugalski kralj Manuel odbije njegov prijedlog da putujući na zapad dođe do istoka, podržat će ga Španjolci.
I tako će krenuti pustolovina tijekom koje će zaista prvi putujući oko Amerike doći preko Pacifika do današnjih Filipina, Indonezije koje su tada nazivali i začinski otoci. Djeluje cijelo to putovanje čak pomalo halucinatorno, pogotovo kada stigne na svoje odredište i krene ognjem i mačem maltretirati lokalno stanovništvo i obraćati na katoličanstvo iako je njegova vjera najblaže rečeno upitna. Kako vrijeme prolazi, djeluje on sve više pogubljen, kao da mu i samom nije jasno što bi želio. Sjajno tu Diaz razgrađuje tradicionalni narativ o velikim otkrićima i prikazuje ih kao procese obilježene dominacijom, pljačkom, nasiljem i uništavanjem lokalnih kultura. Magellanova ekspedicija tu uopće ne djeluje kao herojsko putovanje, već više kao ostvarenje imperijalnih ambicija i ispunjenje njegovih snova o slavi i bogatstvu.
Primjedbe
Objavi komentar