Već prvi dugometražni film koji je snimio meksički filmaš Pierre Saint-Martin, njegova je zemlja istaknula kao svog kandidata za Oscara, no "We Shall Not Be Moved" ili "No nos moveran" nije ušao među nominirane. Svejedno, imala je ova kompleksna drama koja tematizira možda i najtragičniji događaj iz moderne političke povijesti Meksika čak 15 nominacija za tamošnju filmsku nagradu Ariel osvojivši njih četiri. Među njima je Saint-Martin dobio nagrade za najbolji scenarij i najboljeg debitanta, a veteranka Luisa Huertas dobila je nagradu za najbolju glumicu godine. Ona je Socorro, odvjetnica u kasnim šezdesetima ili već ranim sedamdesetim godinama života koja je cijeli svoj život pretvorila u misiju pronalaska vojnika odgovornog za ubojstvo njezinog brata Coquea tijekom tzv. Tlatetolco masakra.
Taj strašni zločin dogodio se 2. listopada 1968. kada je tadašnji predsjednik Meksika poslao vojsku na prosvjednike među kojima su većinom bili studenti. Godina 1968. obilježena je masovnim studentskim prosvjedima gotovo u cijelom svijetu, a studentski pokret koji se razvio u Meksiku imao je specifične uzroke poput dugotrajne represije, ograničene političke slobode i česte intervencije policije na sveučilištima. Studenti su organizirali prosvjede tražeći demokratske reforme, oslobađanje političkih zatvorenika i kraj nasilja sigurnosnih snaga. Kako su se prosvjedi širili, vlast ih je sve više promatrala kao prijetnju državnom poretku, a ne kao legitimni društveni pokret.
Napetosti su kulminirale početkom listopada. Na dan masakra, tisuće ljudi okupile su se na trgu u Tlatelolcu. Područje su okružile vojska i policija, a situacija je eskalirala kada su se pojavili pripadnici specijalne jedinice. Prema brojnim svjedočanstvima, upravo su oni ispalili prve hice, što je poslužilo kao signal regularnim snagama da započnu pucnjavu na okupljene. Uslijedio je kaos, civili su pokušavali pobjeći, dok su sigurnosne snage nasumično pucale i provodile masovna uhićenja, a premda točan broj žrtava nikada nije službeno utvrđen, pretpostavlja se da je ubijeno između 350 i 500 studenata dok ih je blizu dvije tisuće ranjeno.
Među ubijenima je bio i Coque, a Socorro se od toga nikad nije oporavila. I dalje ona živi u stanu u istom tom kvartu Tlatelolco sa sestrom Esperanzom, a nedavno se mami vratio i sin novinar bez posla Jorge sa ženom Argentinkom Luciom. I dalje ona pomaže siromašnim ljudima u ostvarivanju svojih prava pravnim savjetima, a prijatelji su joj brojni intelektualci. I tako će baš na dan koji je trebao biti 75. rođendan njenog brata, dobiti paket koji je godinama bio skriven kod jednog njenog prijatelja koji je upravo umro. U tom paketu se nalazi fotografija njenog brata prije nego što je ubijen, a pored njega je vojnik koji ga je navodno ustrijelio, Juan Agundez.
I premda je od tog stravičnog događaja prošlo više od šest desetljeća, Socorro će shvatiti da je konačno dočekala trenutak za osvetu i bacit će se na kovanje planova i pokušati pronaći tog vojnika koji je sada čovjek u osamdesetim godinama, ako je uopće još živ. Iskoristit će Socorro sve svoje veze, poznanstva i prijateljstva kako bi došla do informacija koje je joj trebaju, a baš na kompleksan način se film koji nosi naziv po pjesmi koju su studenti pjevali kada se na njih zapucalo, bavi traumom koja i dalje ne zacijeljuju. Masakr studenata i dalje je tabu tema u Meksiku kojeg su vlasti odmah nakon pokušale zataškati, pogotovo jer se sve to dogodilo samo nekoliko dana uoči početka Olimpijskih igara u Mexico Cityju. Ujedno, ova je priča iznimno osobna i za samog autora jer vidjet ćemo na kraju da je film posvetio članovima obitelji koji su tada stradali.
Primjedbe
Objavi komentar