"Sve što nebo dozvoli" još jedna je u nizu maestralnih melodrama velemajstora tog žanra Douglasa Sirka. Naravno da iz današnje perspektive ovaj film djeluje prilično čedno, no sredinom pedesetih je priča o bogatoj udovici iz predgrađa koja će se zaljubiti u barem deset godina mlađeg fizičkog radnika bila najblaže rečeno skandalozna. Kao da je uživao Sirk pikajući neke tadašnje tabu teme, od rasnih i klasnih, a zanimljivo je kako je "All That Heaven Allows" poslužio kao inspiracija kultnom "Fear Eats the Soul" Reinera Wernera Fassbindera. Sirk ponovno tu sjajno koristi melodramu kao sredstvo društvene kritike i iza prividno konvencionalne romantične priče skriva oštru kritiku američke srednje klase 1950-ih.
Radnja o ljubavnoj vezi imućne udovice Cary (Jane Wyman) i mlađeg vrtlara Rona (Rock Hudson) služi kao okvir za razotkrivanje rigidnih društvenih normi, klasnih predrasuda i licemjerja zajednice. Jer cijelo društvo i svi koji je znaju strpali su Cary, ženu u ranim četrdesetima s dvoje djece studenata koji su već odselili, u određenu ladicu. Druži se ona isključivo sa sličnim snobovima iz predgrađa, ljudima više srednje klase kojima je valjda najvažnije što o njima drugi misle. Pravo je to ono licemjerno društvo koje je naizgled ljubazno i pristojno jedno prema drugome, ali čim se netko okrene, kreću tračevi, ogovaranje. Što će ljudi reći glavno je pitanje koje si svi postavljaju, a kada u Caryn život uđe jedan mladi, tvrdoglavi, neprilagodljivi lik sve će se promijeniti.
Strastveno će se oni zaljubiti, već će dogovoriti i vjenčanje, no vrlo brzo Cary će se suočiti s osudom okoline. I tu upravo okolina, na pojedinci, postaje glavni negativac filma jer susjedi, prijatelji i čak djeca kaznit će Cary zbog odstupanja od očekivane uloge pristojne žene. Naći će se tako ona pred izborom i morat će odlučiti želi li živjeti onako kako sama misli da je najbolje za nju ili će dopustiti da joj okolina diktira i uvjetuje kako živjeti. Ističe se "All That Heaven Allows" i po vizualnom stilu jer Sirk koristi raskošni Technicolor, preciznu kompoziciju kadra i simboliku boja kako bi emocionalna stanja likova pretvorio u vizualni jezik.
Jesenski tonovi, refleksije u staklu, prozori i televizijski ekran često funkcioniraju kao metafore zatočenosti, izolacije i emocionalne praznine, a posebno je poznata scena u kojoj televizor, dar djece, zamjenjuje ljubav i slobodu, simbolizirajući konformizam i duhovnu pasivnost tadašnjeg američkog društva. Ovaj film je poseban i po načinu na koji redefinira melodramu. Iako je u vrijeme izlaska često shvaćan kao sentimentalna romansa, kasnija filmska teorija i kritika prepoznale su da Sirk melodramu koristi ironično i subverzivno. "All That Heaven Allows" poseban je i po tome što ispod površine romantične melodrame nudi preciznu, vizualno upečatljivu i emocionalno snažnu analizu društva koje kažnjava individualnu sreću kada ona ne odgovara društvenim pravilima.
Primjedbe
Objavi komentar