Legendarnu španjolsku glumicu Carmen Maura pamtimo ponajviše po nastupima u filmovima svog sunarodnjaka Pedra Almodovara. I to u filmovima iz njegove rane faze dok se Almodovar tek etablirao kao jedan od vodećih europskih filmaša svog vremena, a za nastup u kultnom "Ženama na rubu živčanog sloma" je nagrađena nagradom za europsku glumicu godine dok je isto priznanje dobila i dvije godine kasnije za nastup u "Ay, Carmela!" Carlosa Saure. I dalje je ona rekorderka po broju španjolskih nacionalnih nagrada Goya za najbolju glumicu (ima ih tri, uz još jednu nagradu za sporednu ulogu), a iako je prošla 80. godinu života, ponovno je Maura u jako dobroj formi u gorko - slatkoj drami poznate marokanske filmašice Maryam Touzani (Adam, Blue Caftan).
Radnja filma koji je Maroko istaknuo kao svog kandidata za Oscara odvija se u Tangeru, obalnom gradu na sjeveru Maroka poznatom po tome što je u njemu dom pronašao veliki broj španjolskih ekspatriota nakon španjolskog građanskog rata. Pravi je to multikulturni grad u kojem se u staroj španjolskoj četvrti nalazi i ulica Calle Malaga po kojoj je film dobio i ime, a u jednom starom stanu ondje živi udovica u kasnim sedamdesetima Maria Angeles (Maura). Baku Mariu poznaje cijela četvrt u kojoj je provela cijeli život i moglo bi se za nju reći da je dobra duša kvarta, a taj stari stan u kojem živi za nju je više od doma. Taj stari, baš penzionerski uređeni i prostrani stan za Mariu je prava riznica uspomena, no i prije nego što je njen muž umro, on je stan prepisao na njihovu kćer Claru (Marta Etura).
Ona pak živi u Madridu, no iznenada će se pojaviti u Tangeru kako bi hladno rekla mami da je odlučila prodati stan i nju spakirati u starački dom. Nudi doduše Clara mami da s njom preseli u okolicu Madrida, no starica za to ne želi čuti, a premda će joj se sa spoznajom da je njena kćer odlučila prodati stan dok je ona još živa srušiti svijet, naći će ona način da se vrati u svoj stan. Snimila je Touzani emotivnu i nježnu dramu koju karizmatičnom izvedbom upravo nosi Maura kao ta nesretna starica kojoj će se cijeli svijet srušiti kad shvati da će je kćer tako hladno doslovno izbaciti iz stana. Doslovno će Mariji puknuti srce jer očito je da za nju taj stan nisu samo zidovi i strop, prostor u kojem provodi prostor, već je on za nju dio identiteta.
Šteta je samo što prema kraju film pomalo gubi na efektu i nije mi recimo na razini prethodnog filma koji je Touzani snimila, dirljivog, nježnog i tužnog "Plavog kaftana". No, na zanimljiv način u "Calle Malaga" Touzani otvara temu generacijskog jaza jer za Claru je majčin stan tek nekretnina na kojoj će zaraditi, dok je za Mariju to temelj identiteta pa i života. Suprotstavlja se ovaj film i stereotipima o starosti jer Maria se itekako odlučila boriti za ono što smatra svojim, a premda je ona već u ozbiljnim godinama, njen lik će tu doživjeti pravu transformaciju. Iz pasivne starije ženice koja čeka da dođe i njena smrtna ura u borbenu staricu koja se ne boji poduzeti nešto kako bi sačuvala stan koji zapravo simbolizira njeno dostojanstvo, a usput će pronaći nešto što je najmanje očekivala u tim godinama.
Primjedbe
Objavi komentar