Portorikanska filmašica Glorimar Marrero Sanchez predstavila se na festivalu u Sundanceu ovom intimnom dramom koja je potom imala jako lijep festivalski život, a dogurala je "La pecera" (Fishbowl) i do nominacije za Goyu u kategoriji najboljeg filma snimljenog u Latinskoj Americi. Mene baš i nije tako impresionirao, a snimljeno je to u tipičnom i prepoznatljivom naturalističkom latinoameričkom stilu. Radnja filma prati Noeliu, portorikansku vizualnu umjetnicu čiji se rak nakon godina remisije vratio i proširio. Umjesto da nastavi medicinsko liječenje koje joj nameću drugi, Noelia se odlučuje vratiti u svoje rodno mjesto Vieques na malenom karipskom otočiću uz sam Portoriko.
Tamo se susreće s obitelji i prijateljima te se ponovno povezuje s okruženjem koje nosi duboke traume od više desetljeća vojnih vježbi i kontaminacije ostavljenih od strane američke mornarice. Dok Noeliino zdravlje propada, ona se sve više uključuje u zajednicu u borbi za priznanje i sanaciju okolišne štete, što u narativu filma postaje paralela između njezine osobne potrage za slobodom i kolektivne borbe zajednice za pravdu i očuvanje svoje zemlje. Ističe se "La pecera" baš po tom intimnom, poetskom prikazu suočavanja s bolešću i osobnim izborima, ali i po kritici društvenih i ekoloških posljedica kolonijalne i vojne prisutnosti, što zajedno gradi emocionalno i društveno relevantnu priču.
Primjedbe
Objavi komentar