Iračke kinematografije desetljećima nije bilo na filmskoj mapi. Naravno, iz razumljivih razloga jer od kraja sedamdesetih bila je to totalitarna diktatura pod vlašću tiranina Sadam Huseina, a nakon njegove egzekucije uslijedio je kaos. No, posljednjih godina kao da se i Irak počinje buditi u filmskom smislu, a baš kao što je recimo rumunjski film početkom 21. stoljeća oživio ponajviše zahvaljujući do tada neispričanim pričama i apsurdima iz vremena tamošnje diktature pod Čaušeskuom, nešto slično kao da se počinje događati i u Iraku. Prvi korak ka tome bi mogala biti i ova izvanredna drama iračkog filmaša Hasana Hadija, dugometražnog debitanta kojem je film premijerno prikazan tijekom redateljskih večeri u Cannesu donio nagradu Zlatna kamera za najboljeg debitanta.
Ušla je "Predsjednička torta" i u širi krug kandidata za nominaciju za Oscara za najbolji strani film, a vodi nas Hadi ovdje u Irak na samom početku devedesetih. Vrijeme je to nakon iračke invazije na Kuvajt, potom i američke intervencije nakon čega su uslijedile sankcije i zemlja je utonula u potpuni kaos i siromaštvo. No, kako sankcije jačaju, tako je i režim sve čvršći, a djeluje sve to potpuno apsurdno jer praktički u svakom kutku zemlje se nalaze slike i fotografije nasmiješenog brkatog iktatora. Kult ličnosti je na vrhuncu i djeci se od najranijih dana ispire mozak pa moraju oni klicati Sadamu, zaklinjati se na vjernost velikom vođu i sve što se mora raditi u sličnim suludim diktaturama.
U središtu priče je devetogodišnja djevojčica Lamia koja s bakom Bibi i kućnim ljubimcem pijetlom Hindijem živi duboko u provinciji, u močvarama Mezopotamije. Može se naslutiti da su joj roditelji poginuli u američkim bombardiranjima, a putuje ona u obližnju školu čamcem koji je glavno prijevozno sredstvo svim tamošnjim stanovnicima. Riječ je o pravoj sirotinji, nesretnicima koji i ne znaju hoće li imati što za jesti sljedećeg dana, a kako se bliži rođendan Sadama Huseina, tako je pravilo da se taj veliki dan mora proslaviti. Red je da se slavlju priključe i učenici, a svaki od njih će dobiti neki zadatak. Upravo će na Lamiu pasti možda i najkompliciranija zadaća jer njeno ime će biti izvučeno da mora pripremiti kolač za proslavu predsjednikova rođendana, a ne zamara se učitelj puno time što ona jednostavno to ne može priuštiti.
I kako bi izbjegla kaznu, Lamia će se s bakom i pijetlom zaputit prema najbližem gradu kako bi nabavili namirnice poput brašna, jaja, šećera i praška za pecivo. Pretvorit će se to u nevjerojatnu avanturu, a retro kamera i stil na koji se odlučio Hadi dodatno utječu na to kao da smo ušli u pravu vremensku kapsulu i doista s ovim simpatičnim likovima otputovali u Irak početkom devedesetih. Iako je okupljena tu skupina neprofesionalnih glumaca, to daje dodatnu autentičnost cijeloj priči, a djevojčica koja je odglumila Lamiu je najbaže rečeno izvanredna, na razini djece koju smo gledali u ponajboljim iranskim filmovima slične tematike.
Dodatnu razinu egzotike svemu daje i taj neobični Lamijin kućni ljubimac, pjevac od kojeg se ona ne odvaja niti u jednom trenutku. To samo dodatno potencira svu apsurdnost situacije jer ponašaju se praktički svi likovi ondje kao da je nešto posve normalno da dijete kao ljubimca ima pijetla i s njim baulja po gradu kojeg uopće ne poznaje. Taj tandem djevojčice i pijetla me pomalo podsjetio na tandem iz sjajnog libanonskog filma "Capernaum" u kojem je jedan mališan Lamijinih godina zaglavio u velikom gradu u društvu bebe za koju se mora brinuti. Doduše, ovdje će se taj tandem kada se Lamia u gradu odvoji od bake i krene u potragu za namirnicama i povećati jer će joj se pridružiti Saeed, kolega iz razreda i dječak koji s ocem invalidom preživljava od džeparenja po ulici.
Jedan je to od onih tako divnih, a zapravo tako tužnih filmova jer iako nisam pronašao podatak da je Hadi priču osmislio prema stvarnim događajima, djeluje to kao nešto što se bez problema moglo dogoditi u tom vrijeme u tom kutku svijeta. Naravno da će se u više trenutaka Lamia naći u nesigurnim pa i opasnim situacijama. Nije teško za pretpostaviti da neće baš svi na njenog pijevca gledati kao na kućnog ljubimca, a sjajno "The President's Cake" prikazuje svo ludilo vremena i života u jednoj potpuno propaloj i opustošenoj državi. Dok ljudi nemaju što jesti, na ulicama vidimo skupove podrške diktatoru koji im je svu tu bijedu omogućio, a definitivno ova neobična i egzotična pustolovina ulazi u krug najboljih filmova godine.
Primjedbe
Objavi komentar