Mogla je Amerika ovu tužnu i elegičnu dramu istaknuti i kao svog kandidata za najbolji film izvan engleskog govornog područja jer iako se "Blue Sun Palace" odvija u New Yorku, čujemo tu tek nekoliko rečenica engleskog jezika. Bio je to i debitantski film za američku filmašicu porijeklom s Tajvana Constance Tsang pa tako i ne treba čuditi da se radnja njenog filma odvija u kineskoj četvrti Queensa u kojoj je autorica sama i odrasla pa zato i likovi govore mandarinski. Premijeru je "Blue Sun Palace" imao u nekoj od popratnih sekcija festivala u Cannesu, a po uzoru na svoje filmske heroine poput Agnes Varda i Chantal Akerman, odlučila se Tsang gotovo na tipični europski naturalistički stil.
Donosi i ovaj film zanimljiv uvid u živote tih obično nevidljivih ljudi iz dijelova velikih gradova u kojima žive doseljenici koji se i dalje drže skupa, a obavljaju obično neke slabo plaćene poslove i sanjaju bolje živote. Žive ondje Tajvanka Amy (Ke-Xi Wu) i Kineskinja Didi (Haipeng Xu) koje zajedno rade kao maserke, a premda na vratima stoji natpis da nije riječ o masažernici koja nudi seksualne usluge, ponekad one i odrade kakav "happy end" za bolju napojnicu. S Amy i Didi živi još nekoliko Kineskinja i sve su one vrlo bliske, a sanjaju njih dvije kako će jednog dana uštedjeti dovoljno novca i otvoriti kineski restorančić u Baltimoreu gdje Didi ima rodbinu.
Odmah na početku upoznajemo i Didinog dečka Cheunga (Kang-sheng Lee), oženjenog tajvanskog građevinskog radnika koji gotovo sve što zaradi šalje kući bolesnoj mami, kao i ženi i kćeri. Prvo iznenađenje nam je Tsong spremila već negdje nakon pola sata filma i to taman kada smo pomislili da bi se priča tu mogla vrtiti oko romanse Didi i Cheunga. No, jednog dana drogirani mladi Kinez će upasti u salon za masažu i tražiti novac, a kada ga Didi odbije, on će je jednostavno ubiti. I tako ćemo iznenada ostati bez lika za koji smo mislili da je glavni, a premda Didi više fizički neće biti ovdje, taj stravični događaj kao da će početi zbližavati Amy i Cheunga.
Premda je tempo filma koji je dobio naziv po lokalu u kojem su se sastajali Didi i Cheung, a poslije će ondje objedovati i Amy i Cheung, nekako spor, snimila je Tsong fino promišljenu, kompleksnu i minimalističku dramu koja na zanimljiv način prikazuje kako to izgleda iskustvo potpuno marginaliziranih imigrantskih radnika. Ljudi koji kao da samo pokušavaju preživjeti iz dana u dan, poslati kući nešto novca i nadaju se da im u salon za masažu neće uletjeti neki ljigavac koji će tražiti drkicu, a poslije im neće platiti jer očigledno ima i takvih i u takvim situacijama te nesretnice su potpuno nemoćne. Ljudi koji su se već ondje sasvim solidno snašli, no sasvim sigurno se nikada neće osjećati kao pravi Amerikanci i osjećaju neku nostalgiju za domom, traže bliskost i vode zapravo prilično otužne živote.
Primjedbe
Objavi komentar