Mario Monicelli jedan je od omiljenih talijanskih filmaša, jedan od najvećih majstora "commedia all'Italiana" čija su tri filma bila nominirana za Oscara za najbolji strani film dok je on dva put bio nominiran za najbolji originalni scenarij. "For Love and Gold" ili "L'armata Brancaleone" je jedan od njegovih najomiljenijih filmova u Italiji svih vremena, a sam izraz "Armata Brancaleone" ušao je ubrzo u talijanski govor i njime se opisivala skupina nesposobnjakovića. Parodija je to na tada iznimno popularne povijesne spektakle i Monicelli ovdje humorom i ironijom demistificira srednjovjekovni viteški ep. Istovremeno je to baš posebna i jedinstvena kombinacija pustolovine, komedije i društvene satire, a na satiričan i apsurdan način Monicelli tu prikazuje rani srednji vijek.
Monicelli tu koristi humor i ironiju kako bi ismijao tadašnje ideje o časti i viteštvu, prikazujući skupinu nespretnih i siromašnih avanturista na jalovoj misiji. Njihov vođa je Brancaleone od Norcie (legendarni talijanski glumac Vittorio Gassman) koji je sve samo ne tipični junak i vitez. Zapravo će tek pukim slučajem skupina otpadnika koja na početku uspijeva preživjeti napad barbara na dvorac smješten negdje u Italiji. Pronaći će oni kod germanskog viteza koji ih je prethodno spasio pismo cara Svetog rimskog carstva kojim mu se dodjeljuje posjed u Apuliji, a kada susretnu osiromašenog i potpuno nesposobnog viteza u njemu će pronaći savršenog kandidata za tu titulu.
Jasno da će taj možda karizmatični, ali naivni i nesposobni junak biti upravo Brancaleone i tako će se ova bizarna družina zaputiti u neočekivanu avanturu Italijom ranog srednjeg vijeka. Tijekom tog bedastog i farsičnog putovanja upoznat će oni svakakve groteskne likove poput bizantskog viteza (Gian Maria Volonte), spasit će mladu djevicu (Catherine Speak) obećanu velikašu, upast će u gradić opustošen kugom, a na kraju će završiti i na jednoj od onih raskošnih srednjovjekovnih gozbi. Sve je tu intencijski pretjerano i prenaglašeno, od ekstravagantnih i urnebesnih kostima, a osnovna Moniccelijeva intencija bila je u ovoj zabavnoj i šarmantnoj komediji koja se sasvim sigurno jako svidjela Melu Brooksu prikazati drugu stranu života u srednjom vijeku.
Vidimo tu tako najveću sirotinju, bogce koji skapavaju od gladi i umiru od kuge, seljake koje maltretiraju njihovi feudalci barem jednako kao i upadi krvoločnih horda barbara, no svejedno će ti tipovi i sami pribjeći nasilju i pokazati pohlepu ako im se ukaže prilika. Tu su i ekstremno fanatični crkvenjaci koji svu nesreću pripisuju nedostatku vjere pa gnjave sve okolo da se moraju pokajati ako nikako drukčije onda križarskim pohodom protiv nevjernika. Naravno da imamo tu i mladu djevu koja baš i nije tako čedna, već bi se što je prije moguće riješila tog teškog tereta, ako treba i s onim prvim koji naiđe. Ipak, glavna parodija je ovdje tipični srednjovjekovni junak koji je sve samo ne junak.
Primjedbe
Objavi komentar