Španjolka Carla Simon je "Romeriom" potvrdila da njen izvrsni prethodni film "Alcarras" koji joj je donio Zlatnog medvjeda u Berlinu nije slučajnost i da je riječ o jednoj od trenutačno najzanimljivijih autorica španjolskog filma. "Romeria" je premijeru imala u glavnom programu festivala u Cannesu, a intimna je to drama za koju je inspiraciju ponovno, nakon debitantskog "Summer 1993" Simon pronašla u svom životu. Kada je imala šest godina i majka i otac su joj umrli od AIDS-a pa je odrasla uz daljnje rođake u Kataloniji iako joj je otac bio iz Galicije na suprotnoj, atlantskoj strani Španjolske.
Identičnu sudbinu je proživjela i glavna junakinja filma čiji naziv bismo preveli kao "Hodočašće" i čija se radnja odvija 20024. godine. Marina Pineiro (izvrsna debitantica Llucia Garica) se nakon što je napunila 18 godina zaputila iz Barcelone u kojoj živi prema Vigu u Galiciji kako bi otkrila nešto o svom ocu koji je umro od AIDS-a kada je bila mala. Osim toga, potreban joj je rodni list njenog oca kako bi mogla kandidirati za stipendiju za upis na filmsku akademiju. Ne zna ona puno o svom biološkom ocu i njegovoj strani obitelji jer nakon smrti majke Katalonke ostala je ona živjeti s njenom stranom obitelji u Barceloni, a o vezi njene majke i oca baš se i nije puno govorilo.
.png)
Zapravo ona uopće i ne poznaje nikoga s očeve strane obitelji i želja joj je doznati što više može o svom ocu. I pratimo tih njenih pet dana u Galiciji u formi dnevničkog zapisa, a sve je to nadopunjeno i zapisima koje je nekoć, tijekom osamdesetih vodila njena majka. Stigla je ona u Vigo s malom kamerom kojom pokušava uhvatiti i snimiti ključne lokacije na kojima su boravili njeni roditelji, ali i pospojiti slagalice mozaika koji joj nikako nije jasan odnosno što se zapravo dogodilo s njenim ocem. Uglavnom će je svi članovi obitelji prihvatiti jako dobro, svi će isticati kako nevjerojatno sliči na svoju majku, gotovo kao da je ona sama ustala iz groba i vratila se ondje ponovno uzburkati duhove. Jasno nam je da je riječ o bogatoj obitelji jer Marinin djed bio je nekoć vlasnik brodogradilišta, a vrlo brzo shvatit će da je stvarna priča o vezi njenih roditelja bitno drukčija od onoga što joj se govorilo. Kako to već obično biva, neke davno zakopane obiteljske tajne će se vratiti na površinu, a saznat će da očeva strana obitelji nije bila presretna njegovom vezom s tom Katalonkom osamdesetih godina koja na kraju nije donijela dobro ni jednom, ni drugom.
Shvatit će da njen djed baš i nije presretan činjenicom što ona traži da je se i službeno prizna kao članicu obitelji i pokušat će je se jednostavno riješiti novcem. No, Marina ondje nije stigla zbog novca, već želi otkriti tko je ona zapravo. Stilski je to zanimljivo i poetično, posebno u drugoj polovici kada ćemo i doznati detalje o vezi Marininih roditelja i kako ih je ovisnost o heroinu i doslovno uništila jer su se oboje zarazili AIDS-om ubrizgavajući si drogu kontaminiranim iglama. U tim gotovo snolikim sekvencama Marina će se doslovno transformirati u svoju mamu, a njen bratić Nuno u njenog oca i pokušat će ona rekreirati tu vezu dok mlada protagonistica traga za odgovorima i zamišlja kako je mogao izgledati život njenih roditelja prije nego što se ona rodila.
Primjedbe
Objavi komentar