Ne pretjerano poznata njemačka filmašica Mascha Schilinski sve je iznenadila na festivalu u Cannesu mračnom dramom prepunom simbolike čija se radnja proteže kroz stotinjak godina. "Sound of Falling" ili "Gledati u sunce" kako bismo doslovno preveli ovu stiliziranu visokoestetiziranu art-house dramu dobila je i nagradu žirija u Cannesu. Po duhu me ovaj film, barem kada je riječ o segmentima koji se događaju desetih i četrdesetih godina 20. stoljeća podsjetio na legendarni Hanekeov "White Ribbon", no "Sound of Falling" je još hermetičniji, mističniji, zagonetniji film u kojem stalno skačemo kroz vrijeme.
I premda su kroz sva ta razdoblja likovi drukčiji, priča se u sve te četiri priče odvija na istoj lokaciji, na farmi u provinciji negdje na istoku Njemačke. Naravno da se kroz vrijeme ta farma mijenja i ne izgleda isto desetih ili osamdesetih godina prošlog ili dvadesetih godina ovog stoljeća. Radnja nije postavljena linearno i događaji iz različitih vremenskih razdoblja kao da se tu stalno isprepliću, a ugođaj je nekako zlokoban, nelagodan, kao da samo čekamo kada će se nešto dogoditi. A dogodit će se ili se već dogodilo i ta farma i ta kuća kao da čuvaju brojne mračne tajne.
Nije slučajno da u svakoj generaciji priču pratimo iz perspektive neke djevojke ili djevojčice koja živi ondje i koja je znatiželjna, a smrt kao da se konstantno nadvija nad tom kućom i ljudima koji ondje žive. Film se otvara scenom iz razdoblja četrdesetih kada tinejdžerica Erika (Lea Drinda) hoda pomoću štaka svog ujaka Fritza koji je očito u ratu ostao bez noge i leži u krevetu. Dok je otac izvana zove da dođe pomoći klati svinje, Erika je fascinirana ujakom bez noge, a potom odlazimo još tridesetak godina u prošlost kada ondje živi plavokosa djevojčica Alma (Hanna Heckt) s braćom i sestrama u velikom kućanstvu. I njen stariji brat Fritz (Filip Schnak) također nema nogu, a Alma pokušava shvatiti što se dogodilo s njim.
.png)
Jedan od zadataka gledatelja je uopće shvatiti kada je u kojem vremenskom razdoblju i kako su i jesu li uopće svi ti ljudi povezani. Tijekom osamdesetih ta se farma nalazi u Istočnoj Njemačkoj i priču tu pratimo iz perspektive tinejdžerice Angelike (lena Urzendowsky) koja posjećuje ujaka na farmi, a njihov odnos je najblaže rečeno sumnjiv. Na kraju, tu je obitelj koja u toj farmi živi u sadašnjosti s dvije kćeri, a bitnu ulogu osim slike čiji se formati i načini snimanja povremeno mijenjaju tako da na trenutke djeluju potpuno impresionistički, tu ima i dizajn zvuka jer slušamo tu škripanje poda, zujanje muha i tišinu. Bio je to baš neobičan, a opet specifičan, zanimljiv, kompleksan, suptilan i originalan film o tome kako zapravo i ne razmišljamo o tome kako su izgledali životi onih koji su bili samo dvije ili tri generacije prije nas.
Nije "In die Sonne schauen" klasični narativni film, već je to drama koja se bavi nečem što bismo opisali kao emocionalne rane i načinima na koji se trauma, nasilje, potisnuta sjećanja i ženska patnja prenose kroz generacije gotovo kao neka vrsta nevidljive zaraze. Predstavlja Schilinski pomalo ezoteričnu ideju da prostor pamti sve što se dogodilo ondje, a ta farma djeluje kao neki ukleti prostor koji na neki način zadržava tragove života onih koji su prethodno tamo živjeli pa i umirali. Tako i trauma ne nestaje kada ljudi umru, već se zadržava ondje i nekako prenosi u ponašanje sljedećih generacija. Ovaj film tematizira smrt i kako su je prihvaćali razne generacije, a definitivno ovaj poseban film nudi puno toga za promišljanje i riječ je o jednom od onih djela koja dugo ostaju u glavi poslije gledanja.
Primjedbe
Objavi komentar