"Grande Arche" ili "Great Arch" je monumentalni suvremeni slavoluk koji se nalazi u poslovnoj četvrti Le Defense u Parizu i dovršen je 1989. godine povodom 200. obljetnice francuske revolucije. U novom filmu francuskog filmaša Stephanea Demoustiera pratimo kako je nastao taj slavoluk, no nije to jedan od onih filmova koji imaju pretenzije slaviti grandiozne uspjehe francuske kulture. Zapravo je to film o propasti, potpunoj opsesiji, na kraju i tragediji čovjeka koji je bio kreator tog monumentalnog slavoluka. Demoustier se odlučio na minimalistički i hladni vizualni stil jer kamera je često distancirana, a snimljeno je to u dokumentarističkoj estetici osamdesetih jer ne samo da je slika okomita, već se koristi i ručna kamera kako bi se evociralo televizijske snimke tog vremena.
Takav format i simbolički odgovara ideji kocke kao središnjeg motiva jer upravo u tom stilu slavoluk je odlučio napraviti anonimni danski arhitekt Johan Otto von Spreckelsen (Claes Bang) čiji je dizajn pobijedio na javnom natječaju. Godina je 1983. i nitko u uredu predsjednika nema pojma tko je taj čovjek koji je na čuđenje svih izabran za dizajn slavoluka u pariškoj poslovnoj četvrti. Taj slavoluk trebao bi biti izgrađen u modernom stilu, baš kao i famozna piramida pred Louvreum za razliku od starog Slavoluka pobjede, no savjetnik predsjednika Francoisa Mitteranda (Michel Fau), Subillon (Xavier Dolan) prvo mora pronaći 53-godišnjeg profesora arhitekture koji je do sada dizajnirao tek nekoliko crkvi u Danskoj.
No, kada konačno stigne u Pariz u društvu žene i asistentice Liv (Sidse Babett Knudsen) pokazat će se da taj ekscentrični purist ne misli ni milimetra odustati od svojih zamisli. To je njegovo životno djelo i ne dopušta on da mu se netko petlja u posao i ne želi čuti nikakve primjedbe oko ideje da se drži savršenih dimenzija kocke. Ubrzo će on angažirati Paula Andreua (Swann Arlaud), dizajnera futurističkog terminala na pariškom aerodromu, kao desnu ruku, no jasno mu daje do znanja tko je tu glavni. I premda mu tehnokrati oko Mitteranda sugeriraju da bi ipak trebalo paziti na troškove, Spreckelsena to ne zanima. On traži savršene materijale kojima bi njegova vizija bila izgrađena, pokušava otkriti neke nove metode pomoću kojih bi sve to funkcioniralo i izdržalo statički.
Picajzla je preblaga riječ za ovog čudaka i on na sve ono što se ne uključuje u njegovu viziju smatra izdajom. Slavoluk mora imati staklenu fasadu, viseću strukturu u obliku oblaka ispod nadstrešnice te mramor iz talijanske Carrare kojim je Michelangelo napravio slavnu Pietu. No, s vremenom će on postajati sve luđi, psihotičniji, paranoičniji, potpuno nemoguć za suradnju i izgradnja slavoluka pretvorit će se za njega u pravu opsesiju. Zanimljiv je to i pomalo neobičan film koji gotovo pa ima ironičan duh jer vidimo da je Mitterand tu spreman pristati na sve ono što Spreckelsen traži, na užas savjetnika koji bi samo rezali troškove. Vidimo tu kako je tanka granica između umjetničke predanosti i autodestruktivne tvrdoglavosti, a kroz hladnu, strogu i geometrijsku estetiku film govori i o emocionalnoj izolaciji. Što je projekt grandiozniji, protagonist djeluje usamljenije, a monument koji bi trebao predstavljati otvorenost i humanizam postaje tako gotovo klaustrofobičan prostor sukoba, frustracije i paranoje.
Primjedbe
Objavi komentar