Vrlo brzo nakon što se u domovini etablirao kao autor prepoznatljivog stila, začetnik grčkog čudnog vala, Jorgos Lantimos snimio je i prvi film na engleskom jeziku. I "The Lobster" je, po meni, njegov do sada najbolji film, apsurdistička i nihilistička, dehumanizirajuća crna komedija za koju je možda pomalo izmijenio vizualni, tehnički stil na koji nas je navikao u ranijim filmovima, ali opet je to suludo mračna vizija svijeta i čovječanstva. Izobličeno je to, izopačeno, suludo, bolesno i groteskno društvo, svijet potpuno lišen ljudskosti, empatija i emocija pa tako i svi likovi govore gotovo kao da nisu ljudi, već kao nekakvi roboti, postljudi.
Nakon što ga je žena ostavila zbog drugog muškarca, David (Colin Farrell) je stigao u nekakav bizaran hotel i to u društvu svog psa Boba. No, taj ovčar je zapravo njegov brat koji je transformiran u životinju, a ista sudbina čeka i Davida ako u sljedećih 45 dana ne pronađe novu partnericu. Davidu je dan izbor da sam odluči koja će to životinja biti, a odluka će pasti na jastoga. I ponovno je Lantimos uključio svoj prepoznatljivi deadpanovski, apsurdistički crni humor, a sve što ovdje vidimo gledatelju mora biti suludo, smiješno, no likovima baš ništa ondje nije smiješno.
Pogotovo ne samcima koji su pravi izopćenici i, vidjet ćemo kasnije, policija po gradovima provodi kontrole nad ljudima da ne bi ispalo da se neki samac provukao. I ništa tu nije normalno. Od pravila u hotelu u kojem je masturbacija strogo zabranjena i novi Davidov prijatelj Robert (John C. Reilly) uvjerit će se kako to može biti opasno. No, goste zato nadražuje i rajca sobarica u hotelu, a svake večeri za njih se pripremaju nekakvi programi, plesovi i večeri tijekom kojih pokušavaju pronaći partnere. Da im ne bude dosadno, svakog dana za njih je organiziran i lov na samce koji se skrivaju u šumi, a nakon što shvati da mu nije suđeno pronaći pravu partnericu, i sam David će utočište potražiti u šumi gdje postoji prava partizanska brigada samaca koji izvode sabotaže i pripremaju revoluciju.
Kod njih vlada pak posve druga krajnost jer ondje je zabranjeno imati partnere, no David će se naći na kušnji kada spozna da ondje živi žena koja s njim dijeli osobinu ili bolje rečeno manu da je kratkovidna (Rachel Weisz), a ona je ujedno i naratorica cijelog filma. Kako je baš sve tu bolesno i suludo, tako će i Davida ovoj ženi privući činjenica da je ona kratkovidna baš kao i on jer društvo je propagandom i ispiranjem mozga uvjereno da su baš takve površne i zapravo bezvezne poveznice, najbolji način za pronalazak srodne duše. Pa iako je sve ono što tu gledamo zapravo bolesno smiješno, film je to koji prije smijeha izaziva reakciju čuđenja i potpunog šoka.
Cijelo vrijeme mislimo da je sve to neka bolesna i okrutna šala, no Lantimos se ne šali na taj način. "Jastog" je ujedno i brutalna distopijska satira u kojoj se potpuno izokreću neke društvene norme i standardi ponašanja, nepisana pravila društva po kojima su samci svojevrsni čudaci dok čovjek tek kad pronađe partnera i li partnericu, dobiva pravi smisao svog postojanja. Baš kao i ranije, kada je razne socijalne norme tjerao preko apsurda, slično Lantimos radi i sada, no u sve to je uspio upakirati i jednu od neobičnijih ljubavnih priča koje smo ikada imali priliku vidjeti.
Lantimos i njegov tada stalni scenaristički suradnik Eftimis Filipou zaslužili su za "Jastoga" nominaciju za Oscara za najbolji originalni scenarij, a film je to kojim se ovaj Grk etablirao i kao svjetska senzacija. Kao autor prepoznatljivog i istančanog, ekscentričnog stila koji je uspješno izveo tranziciju iz lokalnih grčkih okvira i sjajno se snašao na međunarodnoj sceni što je potvrdio i sljedećim filmovima, podcjenjenim "Ubojstvom svetog jelena", precijenjenom "Miljenicom" koja mu je na kraju donijela i nagradu za europskog režisera godine, a potom i sjajnim "Ubogim stvorenjima" koja su mu ponovno donijele nominacije za najbolji film i režiju.
Primjedbe
Objavi komentar