Mladi čileanski filmaš Diego Cespedes se u sekciji Un Certain Regard festivala u Cannesu predstavio apsurdističkom dramom punom simbolike čija se radnja odvija 1982. godine. I ne samo predstavio, već osvojio i nagradu u toj sekciji, a Čile je "Misteriozni Flamingov pogled" istaknuo kao svog kandidata za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Početak osamdesetih u svijetu je obilježila epidemija AIDS-a koja nije zaobišla ni Čile pa ni malenu rudarsku zajednicu na samom sjeveru zemlje. Kako je tada to bila bolest o kojoj se znalo jako malo, pogotovo u takvim izoliranim mjestima, tako ni ljudi baš nisu bili svjesni zbog čega i od čega obolijevaju.
A kada ljudi na nešto nemaju odgovore, tada obično nekoga moraju okriviti za nešto loše pa će se tako ovdje dosjetiti krajnje bizarnog i apsurdnog razloga za nastanak bolesti. Tako po njima oboli onaj kojem se pogled susretne s pogledom homoseksualca i onaj kome se to dogodi zarazi se kugom od koje se polako umire. Dakako da danas znamo da se AIDS baš tako i ne širi, no kako su od njega prvi počeli obolijevati homoseksualci, tako se i uvriježilo mišljenje da oni moraju biti krivi. Pa ih svi nominalno izbjegavaju, no svejedno mnogi od tih rudara povremeno zalutaju u svojevrsnu izoliranu kantinu koju vodi Mama Boa (Paula Dinamarca), a ondje živi skupina izopćenih transvestita.
I premda ih ostali stanovnici mjesta nominalno preziru i ne žele imati ništa s njima, povremeno su i fizički nasilni prema njima, izgleda da kada nema ništa ili nikog drugog u ponudi, kada se popije, očito su dobri i ti groteskni transići pošto i hetero rudari obolijevaju od te čudne bolesti. Cijelu priču tu zapravo pratimo iz perspektive 11-godišnje djevojčice Lidije koju su roditelji očito ostavili, a ta neobična družina prihvatila ju je kao svoju. Posebno je ona bliska s Flamingom (Matias Catalan), mladim transvestitom najpopularnijim među rudarima koji je očito u poodmakloj fazi AIDS-a. I nije on očito jedini, a bolest je od Flaminga pokupio (i to sasvim sigurno ne gledanjem) rudar Yovani, njegov bivši partner koji će se ondje pojaviti pijan s pištoljem i tražit će od njega da nekako poništi bolest.
.png)
Sve to će potaknuti Lidiju na svojevrsni put samootkrivanja jer dijete je to kojem ni samom nije jasno što se to događa oko nje i zašto su praktički svi dragi joj ljudi odjednom bolesni. Snimio je mladi Cespedes kojem je to bio prvi film, stiliziranu i visoko estetiziranu dramu s minimalnim primjesama tipičnog latinoameričkog magičnog realizma. Naravno da je ova priča prepuna simbolike i to širenje zaraze čeznutljivim i strastvenim pogledom je zapravo alegorija na stigmatizaciju homo i trans zajednica kojeg se Cespedes lukavo dosjetio. Naravno da tada nije postojala neka takva legenda o zaraznom pogledu, no jasno da su postojali strahovi, dezinformacije i panika.
Začinjeno je sve to ironijom jer vrlo brzo shvaćamo koliko licemjerje ondje vlada jer dok se svi zgražaju tih transvestita, istovremeno mnogi oni potajice koriste njihove usluge. Očito je i da Cespedes taj motiv zaraznog pogleda koristi jer nešto intimno poput takvog pogleda postaje demoniziranog kao opasno, a takve queer zajednice očito su tada tako bile percipirane, kao zaraza ili prijetnja društvu. Premda je priča fikcionalna, odlično Cespedes tu hvata duh vremena, a sjajno prikazuje i život tih izopćenika i čudaka. Dok bi oni očigledno samo htjeli da ih se pusti na miru i ostavi da žive kako hoće, vidjet ćemo da će se pojaviti i neke ideje da bi ih trebalo linčovati, a kako vrijeme prolazi sve više to odlazi u područje apsurdizma i groteske. Zanimljiv i neobičan film koji još jednom potvrđuje da je čileanski film itekako pun ideja.
Primjedbe
Objavi komentar