I više nego ugodno me iznenadila ambiciozna postapokaliptična akcijska pustolovina koju je po scenariju Strahinje Madžarevića (Crna svadba) režirao Nemanja Ćeranić (Nedjelja). Nekako ne mogu zamisliti da se ovakav film danas snimi recimo u Hrvatskoj, no ambicija u "Volji sinovljevoj" nije bila bez pokrića jer snimljeno je to kvalitetno, na dobrim lokacijama i nikako ne djeluje jeftino kao što znaju izgledati slični ambiciozni projekti kad padnu u ruke nekom ne odviše sposobnom. Očito je da je vizualni uzor autorskom dvojcu bio kultni "Mad Max", no nije to još jedna u nizu jeftinih i loših kopija. Na trenutke mi je to djelovalo kao da ima i neki westernovski ugođaj, na trenutke kao da gledam samurajske filmove, a na zanimljiv i uvjerljiv način tu su kombinirani motivi iz srpskih legendi, neowesterna i postapokaliptičnog akcijskog filma.
Radnja se odvija negdje u budućnosti nakon velike nuklearne katastrofe koja je potpuno razorila civilizaciju. Ljudi na Balkanu kao da su se ponovno vratili na razinu plemena, doslovno kao u "Mad Maxu", a cijela priča tu se vrti oko jedne sablje koja ima mitsko značenje. Nije ta sablja samo oružje, već ona simbolizira legitimnu vlast, nasljeđe i prema predaji u filmu, onaj koji ima sablju, ima pravo voditi narod i ujediniti razjedinjene zajednice nakon propasti civilizacije. No, za glavnog junaka Jovana (Igor Benčina) ta sablja je i osobna stvar jer je povezana s njegovim ocem i obiteljskim nasljeđem, ali nije on jedini koji bi je se želio dokopati.
Priča je tu postavljena nelinearno i pratitom tu Jovana dok kreće na opasno putovanje kroz pustoš kako bi pronašao svoju sestru Mariju (Marta Bjelica) koju je oteo Tuđin (Sergej Trifunović). On je nekoć odrastao u zajednici s Jovanom, njegovim bratom Bogdanom (Petar Benčina) i Marijom, no potom je pobjegao u grad čiji vladar terorizira cijeli svijet. A taj uništeni i poharani svijet je dovoljno okrutan sam po sebi, i bez tirana iz grada čije vodstvo pokušava preuzeti upravo Tuđin nakon što je netko ubio starog vladara. Putem do grada Jovan će spasiti i mladu Anđeliju (Isidora Simijonović) koja će postati njegova suputnica kroz taj razrušeni svijet kojim vladaju nasilje i tiranija, a do kraja će ovaj junak morati odlučiti hoće li krenuti putem osvete ili će pokušati sačuvati ono malo čovječnosti i obiteljskog nasljeđa što je ostalo.
I dok sama priča možda ima poneku rupu i nelogičnost, sve to se nadoknađuje iznenađujuće dobrim i uvjerljivim akcijskim scenama. No, najviše me impresioniralo to što je cijeli taj uništeni svijet prikazan fantastično, iznad svih očekivanja i uvjerljivije je to i autentičnije od brojnih pokušaja u američkim filmovima čiji su budžeti zasigurno bili puno veći, nego što je tu bio slučaj. Ne mogu se uopće sjetiti je li se ntko prije u kinematografijama s ovih prostora odlučio na ovakav ambiciozan zadatak i ako se netko kasnije odluči, Ćeranić i Madžarević su tu vrlo visoko podigli letvicu. Jako dobro su tu ispremiješani razni motivi pa ta priča sa sabljom pomalo podsjeća i na Excalibur i fantasy, baš ugodno iznenađenje od filma.
Primjedbe
Objavi komentar