Punih deset godina smo čekali novo filmsko ukazanje danskog filmaša Nicolasa Windinga Refna. Još od groznog i negledljivog mi "The Neon Demon" uzeo je NWR pauzu od filmova i posvetio se serijama, a sada je snimio film tako loš da u odnosu na njega "Neonski demon" djeluje kao da je "Građanin Kane". Ne odustaje Refn od svog prepoznatljivog avangardnog stila te je i "Her Private Hell" divlja neonska fantazija posebne već prepoznatljive estetike u kojoj kao da miksa utjecaje talijanskog Gialla sa starim japanskim krimićima o yakuzama i snolikošću Davida Lyncha, no ovo je bilo potpuno besmisleno. I što je najgore od svega nevjerojatno dosadno i zamorno tako da to "Style over Substance" preseravanje ni ovaj puta uopće nije profunkcioniralo.
Halucinatorna je to neonska distopija u kojoj spaja body horor, SF, nadrealističke fantazije i psihodelične noćne more. Već odavno je Refn napustio ideju realizma i izgradio je on neki svoj svemir iz mašte te nas vodi u nekakvu futurističku metropolu prekrivenu maglom u kojoj prostor, vrijeme i identitet nemaju nikakve veze sa stvarnosti. I sve je to divno i krasno, nemam ja ništa poigravanja sa stilizacijama i estetiziranjem, no imam problem kada se iza svega toga skriva jedno veliko ništa, a to je, nažalost, ovdje slučaj. Došao je Refn do te faze karijere u kojoj je stil doslovno postao sadržaj i premda određena radnja postoji, ona Dancu samo služi da bi nizao slike i gradio atmosferu.
Kako vrijeme prolazi, Refn kao da je sve manje zainteresiran za priču pa tako ovdje imamo likove koji gotovo robotski izgovaraju neke uglavnom besmislene i pretenciozne rečenice. Prava je to filmska fantazmagorija u kojoj bitnu ulogu ima i glazba pa je angažirao talijanskog veterana Pina Donaggia najpoznatijeg po suradnji s Brianom De Palmom i starim talijanskim horor majstorima poput Argenta i Fulcija. Već sam naveo da je sama radnja tu manje bitna, no ako već nekog zanima u taj futuristički grad prekriven tajanstvenom maglom vraća se mlada glumica Elle (Kristine Froseth).
Ondje upoznaje mladu influencericu Hunter (Sophie Thatcher) i njenu prijateljicu Dominique (Havana Rose Liu) koja je sada udana za Hunterinog tatu (Dougray Scott). Usput one saznaju legendu o Leathermanu, demonskom duhu koji se pojavljuje s maglom i može biti ubijen jedino odsijecanjem ruku, a tu je i američki vojnik K (Charles Melton) koji je desetljećima ranije krenuo u potragu za tim bićem nakon nestanka svoje kćeri. K nakon sukoba s yakuzama saznaje da mu je kći možda još živa, a potom kroz ogledalo biva uvučen u Leathermanov nadnaravni, kristalni svijet. Nema to puno smisla ovako na papiru, još manje na ekranu kada se pogleda i premda mi je zapravo drago što postoji netko poput Refna koji očito i dalje dobiva novac da bi snimao nešto ovakvo, nadam se da će se ubuduće ipak malo dovesti u red jer kritike su mu uglavnom pokopale film, a ni publika koliko vidim nije posebno oduševljena i pitanje je dokle će to njegovo poigravanje trajati.
Primjedbe
Objavi komentar