Još od djetinjstva je legendarni američki filmaš Francis Ford Coppola bio opsjednut pričom o izumitelju i proizvođaču automobila Prestonu Tuckeru. Ovaj čovjek je nakon Drugog svjetskog rata odlučio proizvesti automobile koji će po svemu biti superiorniji autima koji su se proizvodili u tvornicama u Detroitu, a inicijalna Coppolina ideja je bila da ga glumi Marlon Brando. Doduše, ta ideja se rodila još 1973. godine za vrijeme snimanja filma "Kum II", no planovi su se izjalovili nakon što je njegova produkcijska kuća American Zoetrope bankrotirala nakon neuspjeha filmova "One from the Heart" i "Cotton Club" u prvoj polovici osamdesetih. I onda se pokazalo kako je važno imati dobre prijatelje jer se Coppoli javio George Lucas i ponudio da će mu on producirati film.
I tako je nastala ova epska biografska drama u kojoj je naslovna uloga umjesto sada već prestarog (i predebelog) Branda pripala Jeffu Bridgesu, a dobrim dijelom i Lucasu možemo zahvaliti zašto je film takav kakav je. Coppola je planirao snimiti miks mjuzikla i eksperimentalnog filma, no Lucas ga je uvjerio da bi ta priča bolje funkcionirala kao hommage klasičnom filmovima na tragu Franka Capre. I ta odluka se pokazala jako dobrom jer u svojoj je srži to priča o američkom snu, poslijeratnom kapitalizmu i politici, a na kraju je "Tucker: The Man and His Dream" postao jedan od osobnijih Coppolinih filmova. Zasigurno je u liku Tuckera, vizionaru koji je odlučio proizvesti revolucionarni auto, ali se suočio s otporom velikih proizvođača i regulatornih institucija, Coppola dijelom i prepoznao samog sebe.
I on se često tijekom karijere osjećao poput Tuckera jer unatoč tome što je tijekom sedamdesetih snimio tri filma koji apsolutno spadaju u sami vrh američke kinematografije svih vremena (Kum I i II, Apokalipsa danas), producenti baš i nisu bili oduševljeni kad je trebalo slijediti pa i financirati njegove vizije. Tako je i Tucker poput Coppole bio čovjek koji želi stvarati nešto novo, ali se stalno sudara s ekonomskim ograničenjima i pritiscima industrije koji i jednom i drugom vizionaru ne dopuštaju da ostvari ono što je zamislio. Tuckera tu upoznajemo kao čovjeka koji vjeruje da tehnologija može učiniti automobile sigurnijima i boljima.
Njegov automobil imao je niz rješenja koja su desetljećima kasnije postala standard u automobilskoj industriji: sigurnosno vjetrobransko staklo, pojačanu zaštitu putnika, disk-kočnice (planirane), stražnje postavljen motor i središnje zakretno svjetlo koje je pratilo smjer upravljanja. No, sve to je tada prijetilo interesima auto-industrije pa su ga na svaki način sabotirali i premda je svima bilo jasno da je njegov auto bolji od postojećih, nije mu bilo dopušteno da uspije. Zanimljiv je i stil i duh filma jer odiše "Tucker" onim optimizmom poslijeratne Amerike kada se činilo da je sve moguće, a i dinamična režija i ritam podsjećaju na klasične holivudske filmove iz tog razdoblja.
Standardno je dobar i Bridges koji Prestona Tuckera glumi s mješavinom karizme, optimizma i tvrdoglave upornosti, a na zanimljiv način film prikazuje i kako je američki san ipak nešto nedostižno za sve. Vidimo tu i da najbriljantnije ideje mogu propasti bez obzira što je proizvod koji je ovaj sanjar i vizionar osmislio bio izvrstan. Gotovo poput Tuckerovog proizvoda je na kraju prošao i Coppolin film koji nije bio hit na kino-blagajnama, čak nije uspio ni vratiti uloženo. Ipak, film je na kraju imao tri nominacije za Oscara, među njima i Martin Landau za sporednu ulogu Tuckerovog savjetnika, kao i nominacije za kostime i umjetničku direkciju. Premda "Tucker" definitivno ne spada u krug najboljih Coppolinih filmova, svejedno on potvrđuje da je riječ o autoru koji je savršen režiser i u kasnijoj fazi, no svejedno nikad kasnije nije uspio ponoviti uspjeh iz sedamdesetih.
Primjedbe
Objavi komentar