Jako je malo filmova koji se po važnosti, značaju i utjecaju mogu usporediti s remek-djelom Vittoria De Sice. "Kradljivci bicikala" je vjerojatno najpoznatiji i najbolji predstavnik talijanskog neorealizma, filmskog pokreta izgrađenog na ruinama uništene poslijeratne Italije. Rosselini, De Sica i ostatak te vizionarske ekipe odlučio je neposredno poslije II svjetskog rata na realističan način prikazati kako izgleda život običnih ljudi u njihovoj zemlji koja se oporavlja od užasa, a ljudi su to koji uglavnom jedva preživljavaju. Na samom rubu društva u poslijeratnom Rimu su Antonio Ricci i njegova obitelj.
Posla nema i pukom srećom Antonio će dobiti posao lijepljenja plakata zahvaljujući tome što ima bicikl i može se kretati Rimom. No, problem je što je nekoliko dana ranije on svoj bicikl založio kako bi mogao kupiti hranu. Njegova žena Maria će potom svu posteljinu iz njihove kuće prodati kako bi došli novca za bicikl, no već prvog dana netko će Antoniu ukrasti njegov bicikl. I on i njegov sin Bruno potom će se zaputiti u bjesomučnu potragu za kradljivcem bicikla koji za njih život znači u fascinantnoj drami čiji je završetak baš potresan, šokantan i bolan. I dok su se u to vrijeme u Americi snimali studijski filmovi koji su uglavnom bili bajkoviti i služili su kao svojevrsni eskapizam za mase koje žive u neimaštini, poslijeratna talijanska generacija filmaša odlučila je krenuti posve drukčijim smjerom.
Umjesto idealiziranih priča i studijskih scenografija, De Sica u "Kradljivcima bicikala", ali i u ostalim filmovima iz tog razdoblja prikazuje svakodnevni život običnih ljudi suočenih sa siromaštvom, nezaposlenošću i društvenom nesigurnošću. Film je sniman na stvarnim lokacijama u Rimu, a praktički sve uloge tumače neprofesionalni glumci, što mu daje do tada vjerojatno neviđenu autentičnost i osjećaj stvarnosti. I danas gledajući "Kradljivce bicikala" imamo dojam da gledamo stvarni život, a možemo tek zamisliti kako su ga percipirali ljudi druge polovice četrdesetih koji su na nešto takvo bili potpuno nenaviknuti.
Iako se radnja temelji na jednostavnom događaju odnosno krađi bicikla koji je glavnom liku nužan za posao, film prerasta u snažnu priču o ljudskom dostojanstvu, očaju i borbi za opstanak. Posebno je dojmljiv prikaz odnosa između oca i sina, kroz koji se istražuju moralne dileme i posljedice siromaštva. De Sica ne prikazuje svijet crno - bijelo i umjesto jasne podjele na dobre i loše likove, pokazuje kako teške životne okolnosti mogu navesti ljude na postupke koje inače ne bi činili.
Zanimljivo je kako je De Sica zapravo jedva snimio ovo remek-djelo jer premda je njegov prvi poslijeratni film "Sciuscia" osvojio Oscara za najbolji strani film, neslavno je prošao u talijanskim kinima, možda zato što publika još nije mogla prihvatiti takav realističan prikaz. Čak su i poslijeratne talijanske vlasti bile jako ogorčene tim filmom jer je na stvaran i životan način prikazao kako izgleda Italija neposredno poslije rata i zbog toga je De Sica jako teško došao do novca za financiranje sljedećeg filma. Kako bi snimio "Kradljivce bicikala" uložio je svu svoju ušteđevinu i pomogli su mu neki talijanski poslovni ljudi. Iako su "Kradljivci bicikala" također osvojili Oscara (tada još nije bilo nagrade za najbolji strani film pa su i taj i prethodni film dobili počasne Oscare), ponovno je film prošao dosta slabo u talijanskim kinima. No, s vremenom je prihvaćen kao klasik i danas ga s razlogom slavimo kao jednog od najvažnijih i najboljih filmova u povijesti kinematografije.
Primjedbe
Objavi komentar