Već u prethodnih nekoliko filmova (Directions, Rounds, Blaga's Lessons) možda i najbolji aktualni bugarski filmaš Stefan Komandarev prikazuje nam kako to izgleda život na periferiji periferije Europske unije i što se u njegovoj zemlji dogodilo u tom tranzicijskom i posttranzicijskom periodu na primjeru običnog čovjeka. No, njegovi filmovi tako su dobri jer nisu to isključivo tipične bugarske priče i ima u njima puno toga univerzalnog u čemu bez problema možemo prepoznati neke anomalije ili fenomene i u našim društvima koja baš i nisu tako jako napredna ma koliko mi mislili da jesu. Tematizira Komandarev probleme kao što su siromaštvo, raspad društvene solidarnosti, korupciju, nejednakost, nesigurnost na radnom mjestu, iseljavanje i gubitak dostojanstva, a sve to imamo i u "Made in EU" kojim se predstavio u sekciji Spotlight festivala u Veneciji.
Radnja filma se odvija na samom početku pandemije kovida u jednom od onih propalih i opustošenih gradića u bugarskoj provinciji. Većina muškog stanovništva ondje radi u rudniku gdje je nekoć poginuo i muž glavne protagonistice Ive (Gergana Pletnyova) dok ona radi u tekstilnoj industriji i to u tvornici koju je otvorio nekakav investitor iz Italije. I posve je jasno zašto je taj Mancini stigao baš ondje jer ne samo da na toj periferiji Europe može eksploatirati radnike na način kakav mu kod kuće vjerojatno ne bi pao i na pamet, već su mu onde doslovno rasprostrli crveni tepih. Dočekan je on kao spasitelj i sve je podređeno njemu pa se nitko i ne pita zašto Iva i brojne druge nesretnice ondje rade smjene od 12 ili 14 sati, a ako slučajno jedan dan izostanu s posla gube bonus koji je zapravo polovica plaće.
Da situacija bude ciničnija, lokalni liječnik čak ima upute da radnicama ne daje bolovanje osim valjda ako ih donesu k njemu polumrtve pa će odbiti poslati na bolovanje i Ivu iako ona ima temperaturu višu od 39 stupnjeva i potpuno je iscrpljena. I takva će ona nastaviti dolaziti na posao sve dok se ne sruši u toj improviziranoj tvornici, a kada stigne u bolnicu, ispostavit će se je negdje pokupila koronavirus. Da ne zaboravim, živi ona sa sinom u ranim dvadesetima koji s curom uskoro treba odseliti u Njemačku jer kod kuće ne vidi perspektivu. No, ne samo da će mu ti planovi propasti jer će morati u izolaciju, a ionako će se granice uskoro zatvoriti, već će njegova mama i on postati žrtvena janjad zbog dolaska virusa u njihov maleni grad.
.png)
Situacija će tu biti dotjerana i preko apsurda jer Ivi i njenom sinu će doslovno okrenuti leđa svi u gradiću i činit će sve da im zagorčaju život pošto su oni po njima krivi jer je korona stigla i k njima. Tvornica čiji je poslovođa njen brat čak će tužiti Ivu i potraživati od nje odštetu jer je unijela bolest i zbog nje se nije moglo raditi, a činit će se da je na njenoj strani tek umirovljeni liječnik Rusev koji će ubrzo i sam postati žrtva pandemije. Cinična je to i problemska drama koja ne govori isključivo o tome kako na periferiju Europe dolaze oni iz razvijenijih dijelova pa eksploatiraju lokalno stanovništvo, već pokazuje da su si dobrim dijelom ljudi sami za to krivi. Upornim glasanjem za iste stranke i ljude koje su ih bezbroj puta prevarile, obmanule i pokrale, ali i time što su i ljudi potpuno izgubili integritet i postali beskičmenjaci spremni na sve kako bi zadovoljili neke svoje sitne impulse.
Moglo bi se za Komandareva reći da je on bugarski Ken Loach jer tako dobro secira društvo, a ovdje sjajno koristi pandemiju koronavirusa kao neku vrstu socijalnog eksperimenta. Epidemija će tu vrlo brzo potpuno ogoliti sve ono što je ionako već postojalo poput straha, nepovjerenja, klasnih razlika, manipulacije i spremnosti zajednice da nekog samo baci pod autobus odnosno žrtvuje kada im dođe shodno. Sjajan je to film o svim našim propalim društvima u ovom dijelu svijeta koja funkcioniraju vrlo slično kada se nađu u takvim situacijama, a dolaskom tih famoznih društvenih mreža sve se samo još dodatno pogoršalo i ljudi kao da su postali još i gori nego što su bili.
Primjedbe
Objavi komentar