Kad u nekom filmu vidimo dinosauruse vjerojatno je svima prva asocijacija Spielbergov "Jurski park" koji je s kasnijim nastavcima holivudskim studijima donio milijarde dolare. U svijet dinosaurusa odlučio nas je odvesti i jedan od onih američkih filmaša koji su nekoć obećavali, David Robert Mitchell, koji je nakon hit-horora "It Follows" snimio još samo prosječnu linčevsku misteriju "Under the Silver Lake", a čak osam godina kasnije stigao je "The End of Oak Street". No, za razliku od "Jurskog parka" gdje nam je jasno kako su se to ljudi ponovno našli u svijetu kojim vladaju ta prethistorijska stvorenja koja su na sreću izumrla, ovdje to baš i nema previše smisla. Mirno predgrađe fikcionalnog grada u Michiganu u ljeto 1982. godine će se tako doslovno preko noći pretvoriti u jurski park u kojem dinosaurusi jedu stanare, a obitelj čiju sudbinu pratimo pokušava preživjeti.
Književnica Denise Platt (Anne Hathaway) s mužem Gregom (Ewan McGregor) i djecom Audrey i Brianom te psom Starbuckom živi u tom Oak Street naselju. Njihov brak baš i nije u najsretnijoj fazi jer Denise razmišlja o razvodu od muža koji familiji laže da mu je dostavljanje pizze posao sa strane, no to mu je zapravo jedini posao. I dok se Greg srami samog sebe jer je žena ta koja donosi puno veći komad kruha za obiteljski stol, ona potajno piše autobiografski roman o tome kako planira ostaviti svoju obitelj. Jednog dana će se samo u njihovom dvorištu pojaviti misteriozna biljka koja je iščezla milijunima godina ranije, a sljedećeg jutra u susjedovom dvorištu će se pojaviti hrpetina govana kakvu ne bi nakupilo valjda ni krdo slonova.
Sljedeći korak je pojava stvarnih dinosaurusa, prvo od manjih pa prema većima, a naravno da će glavna opasnost tu prijetiti od T-Rexa i tako će naša obitelj tu pokušati preživjeti. Usput i shvatiti što se to dođavola dogodilo i kako da se uopće vrate u svoj mirni, dosadni svijet koji im se sada čini tako dragocjen. Sve je tu od početka do kraja prilični bizarno i za razliku od "Jurskog parka" imamo tu zbilja situacija koje će nas šokirati, preplašiti i bogami iznenaditi. Vizualno to izgleda odlično, ali ništa manje nisam ni očekivao od filma koji je koštao stotinjak milijuna dolara, no problem je što potpuno nejasnim ostaje kako se sve to uopće dogodilo. Ostavlja Mitchell tu posve otvorenim razlog zašto se ta crvotočina stvorila baš ondje, kao i što nas ostavlja da razmišljamo je li sve to stvarnost ili neka simbolika za brak koji se raspada?
To premještanje Oak Streeta kroz vrijeme i prostor izvedeno je prilično besmisleno i nema tu puno logike, no ako zanemarimo te činjenice, tada film može biti zabavan i zanimljiv. Drugi ozbiljan problem je što bi to trebao biti film o obiteljskoj drami, o raspadu obitelji koji samo što se nije dogodio, no mi to praktički i ne znamo do samog kraja dok nam Denise sama ne otkrije da je planirala ostaviti muža. Stilski i tehnički se Mitchell tu posve oslanja na Spielbergovo stvaralaštvo pa se čini na trenutke da je to hommage pustolovnim filmovima iz osamdesetih koje je Spielberg snimao ili producirao. Glupe odluke koje donose likovi u filmovima ćemo zanemariti jer smo na slično već navikli u hororima. Uglavnom, prosječan film koji ćemo brzo zaboraviti.
Primjedbe
Objavi komentar