Njemački filmaš turskog porijekla Ilker Catak se prije nekoliko godina predstavio sjajnom i kompleksnom dramom "The Teacher's Lounge" kojom je problematizirao stanje u njemačkom obrazovnom sustavu. Taj fantastičan film bio je nominiran i za Oscara kao najbolji film izvan engleskog govornog područja, a za sljedeći film Catak je osvojio glavnu nagradu festivala u Berlinu, Zlatnog medvjeda. Iako se "Žuta pisma" dotiču situacije u zemlji njegovih roditelja odnosno Turskoj, snimio je Catak ovu političku dramu u Njemačkoj jer teško da bi takav provokativan i problemski film mogao snimiti u Turskoj. To i ne skriva jer u samom filmu piše da Berlin tu "glumi" Ankaru dok je Hamburg tu Istanbul, a političku represiju on tu ne prikazuje kao klasični triler, već kroz raspad života jedne obitelji.
Derya (Özgü Namal) i Aziz (Tansu Bicer) je par intelektualaca koji s kćeri tinejdžericom živi u Ankari. Aziz je profesor na fakultetu i autor kazališnih predstava koje su kritične prema režimu dok je Derya slavna kazališna glumica. Film tako otvara premijera njihove najnovije predstave u ankarskom narodnom kazalištu na koju dolazi i guverner. Ali on sa svitom kasni na predstavu, za vrijeme izvedbe mu stalno zvoni mobitel, uglavnom riječ je o neotesanom primitivcu kakvi su i u nas obično na vlasti, a Derya će ga posebno naljutiti jer se nakon premijere ne želi slikati s njim svjesna da bi on to iskoristio u propagandne svrhe. Osim što piše kritične i kontroverzne drame, Aziz je čest sudionik proturatnih prosvjeda i potiče svoje studente da budu kritični, glasni, misle svojom glavom i smatra se on jednim od onih nedodirljivih intelektualaca čije se mišljenje sluša.
No, praktički preko noći njihovi životi će se raspasti jer će oboje dobiti otkaz. Aziz i još nekoliko kolega jednostavno će doznati da zbog aktivizma i prosvjeda više nemaju posla na sveučilištu, a Derya je protjerana iz kazališta. Ubrzo ih i vlasnik stana u kojem žive u Ankari izbacuje van, pod stalnim su nadzorom, a kad se suoče s do jučer nezamislivim egzistencijalnim problemima, preselit će k Azizovoj majci u Istanbul. Taj politički pritisak vrlo brzo će se pretvoriti i u obiteljsku krizu jer zbog nedostatka posla pa i novca, odnos između Derye i Aziza počet će pucati i shvatit ćemo da vjerojatno nikada i nije bio idiličan kako se možda na početku činio.
Najzanimljivije od svega je što Catak tu ne prikazuje represiju kroz neke političke događaje, već tu isključivo pratimo sudbinu ove obitelji i "Yellow Letters" izvanredno prikazuje kako autoritarna politika tu ulazi u nešto što bismo nazvali privatni prostor. Premda se radnja odvija u modernoj Turskoj, riječ je o univerzalnoj temi jer nešto što će se dogoditi ovoj obitelji, događalo se brojnim sličnim obiteljima u autoritarnim društvima, a moglo bi se dogoditi zapravo u svakom društvu koje će dopustiti da vlast preuzmu oni koji bi proganjali one koji misle drukčije. Vidimo da je prijezir prema intelektualcima, mislećim i kritički nastrojenim ljudima jednaka svuda i svaka autoritarna vlast pokušat će takve ljude prvo kupiti i ušutkati, a ako to ne ide, onda će prijeći na neke druge metode.
Posebno me ovaj film fascinirao jer je riječ o iznimno kompleksnoj drami koja uopće nije jednoznačna i likovi su baš sjajni, a priča će se tu razviti na prilično neočekivan način. Shvatit ćemo da je situacija u kojoj su se našli potpuno drukčije utjecala na supružnike jer dok Derya prvenstveno razmišlja o tome kako nastaviti živjeti pod tim okolnostima i kako zaraditi za prehraniti i školovati kćer, Aziz ima posve drukčiji stav. Shvatit ćemo da situacija u kojoj se našao čak i podilazi njegovom egu pa dok on ženi prigovara da se prodala, problem je što ona i njega poznaje u dušu i shvaća da mu na nekoj mazohističkoj razini imponira to glumljenje revolucionara koje im baš ništa ne donosi. Sjajno promišljen, dubok i pametan film koji pokazuje koliko je malo potrebno da naizgled normalan građanski život prijeđe u sferu nesigurnosti.
Primjedbe
Objavi komentar