Film o nastanku i okolnostima nastanka kultnog filma "Ponoćni kauboj" bio je i posljednji koji je snimila američka fotografkinja i dokumentaristica Nancy Buirski koja je umrla godinu nakon premijere filma na festivalu u Veneciji. "Ponoćni kauboj" Johna Schlesingera jedan je od onih filmova koji su potpuno promijenili svijet, prvi film koji je osvojio Oscara iako je imao cenzorsku oznaku X odnosno njegovo gledanje nije primjereno mlađima od 18 godina. Koju godinu ranije nešto takvo se činilo potpuno nezamislivim jer Oscare su osvajali tradiconalni i čedni mjuzikli poput "Moje pjesme, moje snovi", a ovaj dokumentarac pokušava istražiti što se to dogodilo pa da nešto takvo postane moguće.
Okupljena je tu iznimno relevantna skupina sugovornika poput Jona Voighta, Boba Balabana ili Brende Vaccaro koji su glumili u filmu, a čujemo i snimke ranijih razgovora i razmišljanja redatelja Johna Schlesingera. Tu je i puno kroničara vremena, obožavatelja filma, tu je i Brian de Palma koji je također u to vrijeme počinjao snimati, no vrlo brzo ćemo shvatiti da "Desperate Souls" nije isključivo film o nastanku filma, već još više o duhu i konteksta vremena u kojem je bilo moguće napraviti nešto potpuno drukčije od svega što se tada snimalo. Jedan od faktora je svakako Vijetnamski rat koji je u to vrijeme imao ogroman utjecaj na američko društvo, a drugi je pokret za prava homoseksualaca jer je i Schlesinger tada bio jedan od rijetkih otvorenih gayeva u tom svijetu.
No, ono što je najfascinantije od svega je kako je jedan Britanac uspio snimiti film koji je u tom trenutku možda i najbolje hvatao duh Amerike, pogotovo duh New Yorka. Saznajemo da je Schlesinger svoju filmsku karijeru započeo kao dokumentarist, fasciniran tada aktualnim britanskim kitchen-sink realizmom i autorima poput Tonyja Richardsona. Tako je i on odlučio da se film mora snimati na ulicama New Yorka i da mora imati taj osjećaj autentičnosti, realističnosti, a nešto takvo i nije bila praksa u američkom studijskom filmu jer su se filmovi tada uglavnom snimali u studijima, među kulisama, rijetko na stvarnim lokacijama.
Pomalo je problematično ovdje što fokus priče stalno bježi s jedne na drugu stranu, od toga kako je scenarist Waldo Salt završio na crnoj listi, od rata u Vijetnamu pa nekakav trans-indijanac priča o borbi za gay prava. I onda se pojavi Jon Voight koji se prisjeća anegdota sa snimanja i kako je kao tada mladi glumac uopće došao u poziciju da baš on bude izabran za ulogu. Imamo tu i puno isječaka iz samog filma koji je nominacije za Oscara donio i Voightu i Dustinu Hoffmanu, no zanimljivo je kako je te godine nagrada otišla u ruke Johnu Wayneu, svojevrsnom artefaktu vremena koja su završavala i kojeg je Voightov lik u filmu na neki način karikirao.
Primjedbe
Objavi komentar