Iz Meksika nam stiže još jedno i više nego ugodno filmsko iznenađenje. No, za razliku od većine meksika iz ove zemlje koje obično preferiram, "Moscas" ili "Muhe" nije jedan od onih mračnih, brutalnih i šokantnih priča iz života meksičke svakodnevice. Premijeru je film iskusnog Fernanda Eimbckea imao u glavnom programu festivala u Berlinu gdje je dobio nagradu ekumenskog žirija, a riječ je o šarmantnoj humornoj drami ili bolje rečeno tragikomediji. I u nekim ranijim filmovima Eimbcke je kao glavne likove imao djecu, a ista situacija je i ovdje gdje iz naizgled jednostavne svakodnevne situacije izvlači duboku, pametnu i sjajno zaokruženu priču o ljudskoj potrebi za bliskošću.
Odlučio se ovaj meksički filmaš za crno - bijelu fotografiju koja ovdje tako dobro paše, a prvu tu upoznajemo umirovljenicu Olgu (Teresita Sanchez) koja živi u velikom stanu u blizini bolnice u Mexico Cityu. Da se naslutiti da Olgu život nije mazio i živi ona prilično monotonim životom, dosta skromno, a očito je da je u financijskim problemima. Čini se ona kao jedna od onih namćorastih, čangrizavih samotnjakinja koja se očito navikla na takav gotovo asketski život, no zbog financijskih problema odlučit će iznajmiti jednu sobu. I odmah će joj se javiti muškarac sa sela Tulio čija se žena liječi u obližnjoj bolnici. Kako i Tulio nije jedan od onih koji se kupa u novcima, već i on kroz prste valjda izvrti svaki pezos prije nego što ga potroši, tako će on u sobi odlučiti švercati devetogodišnjeg sina Cristiana.
Po cijele dane oni se muvaju po gradu dok čekaju vijesti iz bolnice, a jasno da će stara Olga ubrzo otkriti da u svom stanu ima još jednog neprijavljenog cimera. No, ono što će za nju u početku biti neželjeni upad u strogo uređenu svakodnevicu, kada Tulio zbog posla mora otputovati na selo, ona će se nastaviti brinuti za dječaka s kojim će se ipak povezati. I to neće biti teško jer Cristian je jedan od onih savršenih filmskih klinaca, a mlađahni naturščik Bastian Escobar koji ga je utjelovio je zbilja briljantan. Mali će se vrlo brzo zavući Olgi pod kožu i shvatit ćemo da ona zapravo nije onakva kakva se čini na prvu, već da je to nježna, duhovita i pametna žena, a u središte filma Eimbcke stavlja usamljenost, gubitak, bolest, obitelj, emocionalna zatvorenost i potrebu čovjeka da bude viđen i prihvaćen.
Maleni Cristian je svjestan da je njegova majka u lošem stanju, a cijelu priču pratimo iz perspektive tog znatiželjnog, pametnog i snalažljivog dječačića kojem u bolnici ne daju posjetiti mamu. No, riječ je o jednom od onih klinaca koji vrlo lako šarmiraju sve pa će i on uz pomoć Olge nekako konačno doći do mame, a topla je to, empatična i humanistička drama koju Eimbcke sjajno kad to treba razbija humorom. Ipak, neće trebati proći puno kako bismo shvatili da ima tu više gorkog, nego slatkog jer nekako pretpostavljamo kako bi to moglo završiti. I vizualno to izgleda upečatljivo, a ta crno - bijela fotografija kao da je dodatno povezala melodramu i komične sitacije, ali i stvarnog, tmurnog i nesretnog svijeta s Cristianovim eskapističkim svijetom videoigara.
Primjedbe
Objavi komentar