Britanskog filmaša Marka Jenkina zapamtio sam prije nekoliko godina po neobičnoj, baš posebnoj i unikatnoj drami "Bait" snimljenoj u retro štihu čija se radnja odvijala u malom, uspavanom mjestašcu u Cornwallu. I u "Rose of Nevada" nas Jenkin vodi na isto mjesto, samo što je sada uspio pridobiti i neka poznata lica, još uvijek relativno mlade, a već etablirane glumce Georgea McKaya i Calluma Turnera. Vizualni stil je tu gotovo identičan i ponovno tu Jenkin kao da spaja britanski socijalni realizam, folk horor s eksperimentalnim filmom. Ponovno se on odlučio za analognu kameru iz ruke pa slika djeluje zrnato, na trenutke kao da je izgrebana.
Zbog toga sve djeluje nekako vlažno, hrđavo, nagriženo vremenom, a sve se to uklapa i u bizarnu i nadrealnu priču smještenu u propalo ribarsko mjesto u kojem će se jednog jutra pojaviti kočarica "Rose of Nevada" kako pluta u luci iako je riječ o brodu koji je s posadom nestao prije 30 godina. Brod kao da se vratio iz mrtvih i nikome nije jasno što se događa, no jedan lokalni ribar će ga svejedno ponovno odlučiti staviti u pogon. Angažirat će iskusnog kapetana (Francis Magee) i dvojicu mladića, pomalo smušenog Nicka (MacKay) i lutalicu (Turner). I krenut će oni tako na pučinu, no kada se vrate iz ribolova u luku činit će im se da mjesto izgleda življe nego prije. Ne samo da je i lokalni pub u boljem stanju, već se ondje smije pušiti, a ubrzo će shvatiti da su se vratili u 1993. godinu dok svi mještani misle da su Nick i Liam dvojica muškaraca koji su nestali.
Sve je tu čudno i bizarno, a na to utječe ne samo slika za koju se odlučio Jenkin, već i zvuk koji djeluje kao da je nasnimljen naknadno pa se čini kao da glasovi dolaze iz neke druge prostorije, čak iz drugog vremena. I dok će Liam jednostavno prihvatiti činjenicu da su upali u tu bizarnu vremensku petlju i samo se useliti ženi čiji je muž bio nestali ribar, Nicka će sve to dubinski uznemiriti i potpuno užasnuti. Enigmatičan je to i baš čudan film, konfuzan i misteriozan, a opet unikatan i najpreciznije bi se "Rose of Nevadu" moglo opisati kao halucinatornu dramu. I ne trudi se Jenkin tu gledatelju sve objasniti, već ta petlja kao da je neka vrsta metafore za nemogućnost bijega od prošlosti dok se vrijeme u filmu ponaša poput mora i možda vraća ono što je nekoć odnijelo, ali ne baš u onom izvornom obliku.
Primjedbe
Objavi komentar