Nezavisni američki filmaš Potsy Ponciroli snimio je akcijski krimić čija se radnja odvija u Detroitu sedamdesetih godina. I dok je priča tu potpuno banalna, do kraja čak i bedasta, "Motor City" se ističe eksperimentalnim stilom za koji se odlučio Ponciroli jer nema tu praktički uoće dijaloga i priča je potpuno izgrađena slikom, pokretom, glazbom i zvukom. Pomalo je to bizaran miks nijemog filma i vizualnog akcijskog krimića u kojem se pokušala spojiti estetika američkog filma sedamdesetih s modernim akcijskim filmom. Za pretpostaviti je da će stil i filmski jezik na koji se odlučio Ponciroli mnogima u startu biti odbojan i da će baš zbog toga odustati od filma relativno brzo, no ja sam mu baš zbog toga dao šansu.
Puno više sam mislio odustati kad sam vidio da glavnog junaka glumi nekakav standardno iritantni nabildani grmalj (Alan Ritchson) koji izgleda da jede malu djecu. Obično kad vidim takve krkane jednostavno odustanem od filma, a iako mi je u početku taj neobični eksperimentalni stil bio fora, nakon nekog vremena to postane zamorna. Posebno kada krene divlja akcija i to se gotovo pretvori u suludi body horor. Naravno da nisam tu očekivao neki uvjerljivi i realistički akcijski krimić, no vrlo brzo to prelazi skoro u stripovsku grotesku, a ne tako davno dobri i uvjerljivi američki glumac Ben Foster sve više kao da ulazi u nišu karikaturalnih negativaca u filmovima sumnjive kvalitete i vidjet ćemo hoće li se uspjeti izvući iz tog typecasta.
Priča tu kreće kada taj grmalj koji radi u autoindustriji (a gdje bi mogao drugdje raditi u Detroitu sedamdesetih) otme curu (Shailene Woodley) lokalnom gangsteru (Foster). Jasno da to ne može dobro završiti za grmalja makar bi ovaj u fair-play obračunu gangsteru s pola snage iščupao glavu. Caka je što gangster u šaci ima cijelu policiju pa i glavnog inspektora (Pablo Schreiber), a jedino će jedan detektiv (Ben McKenzie) sa sumnjom gledati kada kod grmalja pronađu hrpu droge. Tako će grmalj završiti u zatvoru, cura će se ponovno vratiti gangsteru, no ovaj će nakon nekoliko godina uspjeti pobjeći iz zatvora i krenuti u osvetničku misiju. Priča je tu očigledno baš banalna tako da i nije čudno da je se može shvatiti bez ijedne riječi, a iako je ovaj eksperiment definitivno imao potencijala za nešto više, šteta je što se zadovoljio s ovakvom potpuno klišeiziranom pričom koju kao da je osmililo neko dijete od 12 godina.
Primjedbe
Objavi komentar