I još jedan jako dobar, usudio bih se reći i izvrstan, film iz moje možda i omiljene filmske destinacije, Danske. I ovaj puta prililno teške boje, priča o odrastanju dva brata u popravnom domu, sirotištu ili nečem sličnom krajem '60-ih godina, koja je tim potresnija kad se zna da je nastala po istinitoj priči i da se nije događala u nekoj državi trećeg svijeta, nego u jednoj od najnaprednijih svjetskih zajednica. Ne treba ni spominjati koliko obožavam danski film. Od Von Triera do Vinterberga i Winding Refna to je zemlja koja se može podičiti možda i najvećim brojem genijalnih modernih autora po glavi stanovnika, a ovaj film svakako spada u sam vrh danske kinematografije posljednjih godina. Zanimljivo, uzbudljivo, emotivno, na kraju ti onako, ostane knedla u grlu. To je najbolji znak da je postignut najbolji omjer emocija, a da nije prijeđena granica patetike. Reći će neki sad, e pa koliko ima filmova o klincima u popravnim domovima, no ovaj film bih svakako preporučio svima. Tim više jer je snimljen po stvarnim događajima u danskom sirotištu 60-ih godina.
Godine 1967. u Kopenhagenu, trinaestogodišnji Erik i desetogodišnji Elmer bivaju smješteni u zloglasni dom za dječake Gudbjerg nakon što im samohrana majka oboli. Domom upravlja sadistički ravnatelj Frederik Heck (Lars Mikkelsen) koji provodi brutalno fizičko i psihičko zlostavljanje štićenika, dok braća pronalaze spas u Elmerovoj mašti o astronautima i međusobnoj solidarnosti. Suočeni s brutalnim premlaćivanjima, zlostavljanjima i spoznajom o majčinoj smrti, dječaci pokreću tihi otpor protiv ravnatelja i korumpiranog sustava kako bi izborili vlastitu slobodu i dostojanstvo.
Primjedbe
Objavi komentar