Walter Salles jedan je od najpoznatijih i najuspješnijih brazilskih filmaša koji je pomalo prokrčio i put svim tim vrsnim autorima poput Fernanda Meirellesa ili Josea Padilhe koji su se pojavili koju godinu kasnije. Upravo je "Central do Brasil" ili "Central Station" bio film s kojim je Salles skrenuo pažnju na sebe, a ova poetična drama pomalo na tragu Vittoria de Sice ili Jeana Renoira donijela mu je Zlatnog medvjeda u Berlinu, dok je film osvojio Zlatni globus za najbolji strani film i nominaciju za Oscara u istoj kategoriji. Za Oscara je u kategoriji najbolje glavne glumice bila nominirana veteranka Fernanda Montenegro, koja je i dalje jedina brazilska glumica koja je ikada nominirana za Oscara.
Montenegro je ovdje umirovljena učiteljica Dora, čangrizava i ogorčena šezdesetogodišnjakinja koja se nikada nije udavala i koja je cijelog života bila sama. Kako bi popunila budžet ona na željezničkoj stanici u Rio de Janeiru piše pisma za vojsku nepismenih Brazilaca, no dobar dio tih pisama ona nikada i ne pošalje. Ili ih jednostavno podrapa i baci ili pospremi negdje u ladicu, vjerujući da pisma tih ljudi članovima njihove obitelji ili prijateljima ionako neće ništa promijeniti. U košu će umalo završiti i pismo koje je Dora napisala po narudžbi žene koja je odlučila pisati svom mužu koji ju je ostavio i prije nego što je rodila njihovog sina, devetogodišnjeg Josuea.
Pretpostavljajući da će ženi biti bolje da ne zna gdje joj je muž jer je sigurna da je tip alkoholičar i to će pismo umalo završiti u košu. No, nakon što ova žena pogine u prometnoj nesreći, Josue će završiti s Dorom te će njih dvoje ubrzo krenuti na put Brazilom u potragu za njegovim ocem. Bio je "Central do Brasil" jedna od onih toplih, empatičnih i humanističkih gorko - slatkih priča o neočekivanom prijateljstvu i povezanosti između ovo dvoje ljudi, a snimio je Salles film prekrasne i nimalo patronizirajuće poetike o ljudima nesretnih sudbina. Iako izgleda ovdje kao da nada ne postoji, "Central do Brasil" je impresivna priča o tome da su iznenađenja uvijek moguća i da je život zapravo jedno veliko i dugo putovanje u kojem nikad čovjek ne zna što može očekivati.
Tako će se i ova namćorasta umirovljenica, koja čitavog života nikome nije dopuštala da joj se približi i nije imala povjerenja u muškarce vjerujući da su svi oni pokvarenjaci i pijanci kao što je bio njezin otac, postupno početi otvarati mlađahnom Josueu i pokazati da se iza te ljušture skriva topla osoba puna ljubavi. Jednostavno Dora neće moći odolijeti i reći ne tom mališanu koji još ni ne može shvatiti da je život najčešće jedno veliko klupko razočaranja i propuštenih prilika te će s njim krenuti u potragu za ocem na drugu stranu Brazilu. Zajedno s Dorom i Joseuom ćemo upoznati i ovu ogromnu zemlju, zemlju prepunu različitosti i ekstrema, a tim putem će Dora zapravo shvatiti da i nisu svi ljudi pokvareni i zli i ne žele drugima samo loše, već u mnogima od njih postoji i ona iskonska dobrota.
Primjedbe
Objavi komentar