Enid (Niamh Algar) radi kao cenzorica u britanskoj upravi za klasifikaciju filmova. Početak je osamdesetih i krenula je era videokaseta, kao i opskurnih izrazito nasilnih horora i sličnih filmova koji su preplavili tržište. Kako baš do publike ne bi stigle sve te gadarije, Enid i ostatak ekipe zaduženi su za pregledavanje svih tih potpuno bolesnih i morbidnih filmova. Izbacuju oni pojedine sekvence, određuju je li pojedini film predviđen za publiku stariju od 15 ili 18 godina, a shvaća Enid svoj posao iznimno ozbiljno. Naš posao je zaštititi javnost, kaže Enid jednom kolegi dok pregledavaju valjda stoti u nizu Video Nasty (tako su tada nazivali takve filmove), a na ovu naizgled hladnu, asocijalnu samotnjakinju i njen život bitno je utjecala obiteljska trauma koju je doživjela dok je bila dijete.
I ne samo da je doživjela, već se Enid smatra odgovornom za nestanak mlađe sestre Nine prije petnaestak godina, a dodatni stres joj stvara činjenica što njeni roditelji Ninu konačno žele proglasiti mrtvom. Enid je uvjeren da je Nina još uvijek živa, a pod dodatnim pritiskom ona će se naći kada neki Englez ubije svoju obitelj na isti način kao u jednom od filmova koji je ona ocjenjivala i odobrila ga je za gledanje. Britanski mediji će nekako saznati da je upravo Enid dala dopusnicu tom filmu, no puno više od medijske histerije, Enid će zaintrigirati novi film koji joj je stigao na ocjenjivanje. Njegov režiser je izvjesni Frederick North, a ono što će vidjeti u njegovom filmu, Enid će podsjetiti na sve ono što je doživjela sa sestrom u trenucima dok je ona nestala i nitko je poslije nije vidio.
Postat će Enid uvjerena da je Nina ne samo živa, već da je ona jedna od glumica u brutalnom Northovom hororu. Pretvorit će se to u pravu opsesiju za Enid i odlučit će ona potražiti sestru, a naravno da se ta istraga neće pretvoriti u nešto dobro za nju, već će ona sve više psihički zastraniti sve dok se potpuno ne izgubi između stvarnosti i fikcije. Snimila je velška dugometražna debitantica Prano Bailey-Bond ovu jezivu i nelagodnu kombinaciju psihološke drame i trilera prema svom nagrađivanom kratkom filmu "Nasty" iz 2015. godine. Fino je ona kontekstualizirala priču u okruženje Britanije s početka osamdesetih za vrijeme konzervativne vlade Margaret Thatcher i njenih brutalnih obračuna sa sindikata i radnicima. Dok se javnost zabavlja i zgraža nad nasiljem u filmovima, država ključa, a i sama Enid je svojom pojavom gotovo kliše lik vječno ozbiljne konzervativne Engleskinje s kosom u punđi, velikim naočalama i decentnim odjevnim stilom. Djeluje "Censor" pomalo i kao hommage Slasherima koji su se kao na pokretnoj traci snimali krajem sedamdesetih i u prvoj polovici osamdesetih, a bio je to na kraju sasvim solidan i vizualno upečatljiv nezavisni hororčić.
Primjedbe
Objavi komentar