Kad za pedeset, stotinu ili pet stotina godina neki čovjek budućnosti odluči saznati kako je izgledao život u Rusiji na početku 21. stoljeća, najbolji izvor informacija bit će mu filmovi vjerojatno najboljeg ruskog filmaša današnjice Andreja Zvjaginceva. Baš kao što po zapisima Solženjicina danas ponajprije znamo kako je to izgledao ne samo život u gulazima, već i kako se i zašto ondje završavalo, tako bi neke buduće generacije iz djela Zvjaginceva mogla izučavati kako je izgledao život prosječnog Rusa za vrijeme Putina. Jedan od izvrsnih primjera stvaralaštva ovog velikog autora je i "Elena", mračna drama u kojoj kao da se susreću Dostojevski i film noir (kako je to sjajno opisao Roger Ebert), majstorski režiran film čija se radnja uglavnom odvija u interijerima.
U jednom od tih interijera i upoznajemo naslovnu junakinju, Elenu (Nadežda Markina). U prvom času čini se da je ova žena od šezdesetak godina koja izgleda kao da je iz niže klase, spremačica ili kućna pomoćnica Vladimiru (Andrej Smirnov) koji spava u svom luksuznom stanu u elitnom dijelu Moskve. No, ona je njegova supruga i udala se za njega prije tri godine i to nakon što je prethodno bila medicinska sestra koja se brinula za njega dok je on ranije bio bolestan. Očito je to dobro radila jer su se vjenčali, ona sada živi s tim očito bogatim vršnjakom, no njihov je odnos dosta hladan, kao da mu je ona služavka, a ne supruga. Oboje otprije imaju djece. Elenin sin Sergej (Aleksej Rozin) je 40-godišnja bitanga koja sa svojom ženom, sinom tinejdžerom Sašom i bebom živi u njenom stanu, u tipičnoj "hruščovki" odnosno socijalstičkoj zgradi u industrijskom predgrađu Moskve.
Sjajno Zjagvincev komponira taj prijelaz iz luksuznog dijela Moskve u taj oronuli, zapušteni i, vidjet ćemo na kraju, iznimno opasni dio grada, kada Elenu pratimo dok putuje iz jednog stana u drugi. Vrlo brzo postaje nam jasno da nema tu previše ljubavi ni između Elene i njenog sina i njegove obitelji, no ona je Sergeju iznimno važna pošto on nigdje ne radi pa mu ona donosi Vladimirov novac. Nema previše ljubavi ni između Vladimira i njegove kćeri Katje (Elena Ljadova), tipične razmažene i bahate kćeri bogatih roditelja koja nema drugih zanimacija u životu osim trošenja očevog novca. Baš kao i u kasnijoj "Bez ljubavi", Zvjagincev stilom, kompozicijom i hladnom poetikom dodatno pojačava taj osjećaj potpune apatije, duhovnog posrnuća i potpune besperspektivnosti, ali i nikakve inicijative među ljudima da se pokušaju pomaknuti s točke.
Kao u nekoj antičkoj drami, sudbine ljudi kao da su tu predestinirane i svi kao da su se s tim pomirili. Svima ovdje kao da je sasvim dobro trenutačnim stanjem i kao da nitko od njih ne želi ništa mijenjati. No, morat će se tu mijenjati puno toga kada Vladimir jednog dana tijekom plivačkog treninga doživi infarkt. Pošto je u braku s njim tek kraće vrijeme i svo svoje bogatstvo on je stekao prije nego što ju je upoznao, Elena je svjesna da joj u slučaju njegove smrti baš i neće pripasti puno i da će gotovo sve pripasti njegovoj kćeri. Tu je i oporuka kojom jasno kaže da sve što ima poslije njegove smrti ide Katji, a Elena će se morati pomiriti s godišnjom penzijom. No, pitanje je hoće li se Elena s tim mrvicama zadovoljiti.
Sjajno je Zvjagincev na primjeru ovih nekoliko ljudi dočarao društvo kojem nije stalno ni do čeg drugog osim novca. Teško je prema bilo kome od likova koje ćemo upoznati suosjećati i navijati za njih jer sve su to ljudi koji zapravo i zaslužuju sve ono što im se događa. Savršeni su to likovi za savršeno propalo društvo ogrezlo u nihilizmu i potpunoj besperspektivnosti, a takvo raspoloženje i takav odnos prema životu prenosi se očito s generacije na generaciju. Bio je "Elena" još jedan izniman film ovog velikog ruskog majstora koji je opet Zvjagincevu donio brojne nagrade. On posebnog priznanja žirija u sekciji Un Certain Regard u Cannesu do svih najvažnijih nagrada u izboru za europski film godine, dok je Markina koja je tako izvanredno odigrala Elenu zaslužila nominaciju za europsku glumicu godine.
Primjedbe
Objavi komentar