Dosta iznenađujuće je ova minimalistička autobiografska humorna drama trijumfirala u izboru za najbolji švedski film godine i malo poznatog glazbenika Ujea Brandeliusa predstavila široj javnosti. Osim što je nagrađen za najbolji film i najbolji scenarij, koliko sam shvatio ne pretjerano poznati glazbenik Uje Brandelius nagrađen je za najboljeg glumca i to za ulogu u kojoj je odglumio samog sebe. Uje je nekadašnja pop zvijezda iz devedesetih i tip od kojih 45 godina koji živi skromno sa ženom i dvoje djece. Djeluje on kao pomalo smotani, ali prosječni i dobroćudni obiteljski čovjek koji i dalje iz vlastitog gušta ima bend i nastupaju oni po nekim prosječnim gažama.
No, jednog dana shvatit će da se s njim nešto čudno događa, a kada posjeti liječnika saznat će da boluje od Parkinsonove bolesti. Odlučit će on šutjeti o svom zdravstvenom stanju i pokušati se praviti da je sve normalno i da se ništa čudnoga ne događa, no jasno da to baš neće ići samo tako. Režirao je "Spring Uje spring" ili "Run Uje, Run" ne pretjernao poznati švedski glumac Henrik Schyffert kojem je ovo bio dugometražni debi dok su i Uje i svi članovi njegove obitelji i prijatelji odglumili sami sebe. Bio je to pokušaj jednog od onih tipičnih gorko - slatkih inspirativnih filmova o bolestima i ljudima koji se iznenada razbole te nakon početnih problema nekako shvate da mogu i moraju nastaviti nekako živjeti, no bilo je to ipak dosta slabije i monotonije od onoga što sam očekivao.
Primjedbe
Objavi komentar