U jednoj od posljednjih uloga u karijeri pa i životu, legendarni švicarski glumac Bruno Ganz (kojeg se većina najbolje sjeća kao Hitlera iz "Der Untergang", no i prije toga ovaj sjajni glumac imao je niz odličnih uloga) je već potpuno ishlapjeli istočnonjemački udarnik, tvrdi komunist koji slavi 90. rođendan. Vrijeme i mjesto radnje su jesen 1989. godine i istočni Berlin neposredno prije pada zida, a Ganzov Wilhelm Powileit očigledno je nekoć bio velika faca, jedan od prvih njemačkih komunista koji je, bit će, šurovao još s Rosom Luxemburg. Kad su nacisti bili na vlasti neko vrijeme je sa suprugom Charlotte bio u izgnanstvu u Meksiku, a kad je oformljen DDR postao je bitan faktor.
Već odavno je on u penziji i očito je da je zločesti starac potpuno ishlapio, no izaziva on još uvijek neko strahopoštovanje kod svih. U njegov istočnoberlinski dom zaputila se na domjenak cijela obitelj, prijatelji i susjedi, ali i državni birokrati, oni klasični komunistički funkcioneri kako bi mu predali nekakvo priznanje. Sjatila se u Wilhelmovu kuću cijela vojska ljudi, no nedostaje njegov unuk, Sascha (Alexander Fehling) koji je dan ili dva ranije prebjegao u Njemačku, a učinio je to iako njegov djed prebjege prezire najviše od svega i ne želi imati posla s onima čiji su članovi obitelji prebjegli na zapad. Što je sa Saschom, znaju samo njegov otac, povjesničar Kurt (Sylvester Groth) koji je preživio Gulag, a u Rusiji je pronašao i ženu Irinu s kojom je i dalje u nesretnom braku.
Naravno da se starom ne smije reći što se stvarno dogodilo s njegovim unukom, a očita intencija režisera Mattija Geschonnecka bila kroz obitelj koja se raspada, na simboličkoj razini prikazati i raspad i potpunu dezintegraciju jedne države i političkog sistema. Geschonneck (1952. godište) je rodom iz Potsdama koji je na istoku Njemačke i vjerojatno mu je jako dobro poznato kako je izgledala situacija tih kasnih osamdesetih kad se u zraku osjetio smrad raspadanja istočnog bloka i kad je bilo pitanje dana kada će se sovjetski blok samourušiti. Bio je film koji se u originalu naziva "In Zeiten des abnehmenden Lichts" zanimljivo promišljanje kako je ta spoznaja mogla utjecati na one koji se nisu željeli odreći svojih političkih opredijeljenja i koji su do kraja ostali gorljivi komunisti.
Možda je najbolje na ovaj film gledati kao na gorku tragikomediju, humornu dramu u kojoj baš i nema previše razloga za smijeh. Iako je bila to fikcionalna priča, djeluje sve to realistično, uvjerljivo, fino promišljeno i zaokruženo, pametno istraživanje kako je promjena sustava možda mogla izgledati za jednu ovakvu obitelj. Ideja je tu zaista bila baš po mom guštu, politička, sa zanimljivim likovima i dobrim glumcima, no problem je što je ipak to ispalo nekako previše dosadno, a premalo duhovito i cinično za moj gušt.
Primjedbe
Objavi komentar