Grk Yorghos Lanthimos ovom je uvrnutom fantazijom još jednom potvrdio da je jedan od vodećih filmskih vizionara današnjice. Perfektan režiser koji se i dalje trudi biti svoj, poseban, unikatan i ne dozvoljava da ga ukrote studijska pravila Hollywooda, a podjednako je neukrotiva i glavna protagonistica "Poor Things". Vizualno je to nenadmašan film koji je u početku snimljen u crno - bijelom gotovo pa ekspresionističkom stilu, a ubrzo, kada Bella Baxter (Emma Stone) izađe iz zatočeništva i krene upoznavati svijet, dobiva on boju i sve je tu šareno, gotovo impresionistički. Scena, fotografija, produkcijski dizajn, kostimi ma sve je tu senzacionalno, teško usporedivo s nečim što sam do sada gledao.
Iako je vrijeme radnje druga polovica 19. stoljeća, Lanthimos i snimatelj Robbie Ryan tu su viktorijansku Englesku u kojoj počinje radnja da bi potom preselila u ostale krajeve Europe, zamislili na nevjerojatno groteskan način. Djeluje to kao bizarna verzija svijeta koji smo upoznali recimo kroz djela Charlesa Dickensa, a sve to djeluje intencijski umjetno i nestvarno, kao da nije s ovog svijeta, već potpuno karikirano i pretjerano. Nakon "The Favourite", ponovno je Lanthimos za pisanje scenarija angažirao Australca Tonya McNamaru koji je preradio istoimeni roman Škota Alasdaira Graya. "Poor Things" je objavljen 1992. godine i bila je to parafraza čuvenog "Frankensteina" u kojoj također imamo ekscentričnog izumitelja i liječnika koji je pokušao oživljavati mrtve.
No, za razliku od dr. Frankensteina koji je stvorio čudovišnu gromadu od muškarca, njegov škotski kolega i suvremenik Godwin Baxter (Willem Dafore) je oživio lijepu mladu ženu. Trudnicu koja je se ubila bacivši se s mosta, a oživio ju je tako što je njen mozak zamijenio mozgom njenog nerođenog djeteta. Pa iako Bella izgleda kao odrasla žena, ona se u početku ponaša kao dijete, tek uči govoriti, ne poznaje društvene norme, ona je posve prazna ploča. I zatvorena je ona u dvorcu znanstvenika kojeg naziva Bogom (God), a vidimo da se ondje nalaze i neka podjednako bizarna stvorenja kao što su mutanti guske i psa dok doktorovu kočiju ne voze pravi konji, već je dovoljna jedna konjska glava.
I sam doktor je posve groteskan. Izgleda on kao čudovište, a saznat ćemo da je i njegov otac bio anatomičar koji je eksperimentirao na svom sinu pa otud i dr. Baxteru takav izgled. I Bellin svijet u početku je skučen. Zatvorena je ona u dvorcu i jedino društvo uz doktora su joj njegova asistentica Prim te doktorov student Max McCandles koji će se ubrzo zaljubiti u tu posve primitivnu djevojku. Uskoro će se oni i zaručiti, no kada Bella osjeti seksualno buđenje i otkrije masturbaciju, a zavede je podmukli pravnik Duncan Wedderburn (Mark Ruffalo), pobjeći će ona iz zatočeništva s njim i krenuti na nešto što će se pretvoriti u put samospoznaje. Od Lisabona preko Aleksandrije do Pariza ona će upoznavati sebe i upoznavati svijet, a snimio je Lanthimos uvrnutu, ekstravagantnu, na trenutke i urnebesno smiješnu subverzivnu crnohumornu fantaziju koja spada u uzak krug najboljih filmova snimljenih u posljednjih nekoliko godina.
I dok bi u početku tu primitivnu mladu ženu koja je mentalno na razini djeteta svi zatvorili i držali samo za sebe iskorištavajući njenu jednostavnost, ona će se s vremenom razvijati, sazrijevati i odrastati. Upoznavat će svijet onakav kakav zapravo jest, zao, opasan, okrutan u kojem će je svi pokušati iskoristiti, a ona zbog svoje naivnosti to u početku neće ni shvaćati. No, nakon nekog vremena Bella kao da će shvatiti da je ona zapravo ta koja može s muškarcima raditi što poželi i ona će do kraja postati ta koja odlučuje o svojoj sudbini. Još jednom Lanthimos kroz svoj film sjajno prenosi cinizam i ironiju kroz koje gleda na svijet koji nas okružuje, a iako je "Poor Things" subverzivna fantazija o seksualnom buđenju, oslobađanju i sazrijevanju ne samo jedne mlade žene, već i žena tog vremena, čini mi se da je sve to intencijski dosta banalizirano i neozbiljno.
Emma Stone je senzacionalna u ulozi Belle. Hrabra je to uloga vrijedna još jednog Oscara, a sjajan je i Ruffalo u ulozi potpuno netipičnoj za njega. Dafoe je po običaju u formi u ulozi grotesknih stvorova, a sjajno je što su praktički svi likovi ovdje gotovo pa svedeni na karikature stvarnog svijeta. Od samog početka nam je jasno da to nije stvaran svijet, već je to groteskna karikaturalna Lathimosova vizija svijeta koji je okrutan i u kojem ljudi, u ovom slučaju prvenstveno žene, postoje samo da bi ih se iskorištavalo. No, kao što se Lanthimos ne da ukrototiti te i nakon odlaska iz Grčke gdje je snimao sulude, potpuno poremećene filmove i dalje nastavlja biti svoj i poseban, tako i Bella na kraju neće dozvoliti da je se samo tako ukroti.
Iz gotovo pa djeteta s početka filma koja o svijetu ne zna gotovo pa ništa, pretvorit će se ona do kraja skoro u pravu viktorijansku istraživačicu, ženu koja jako dobro shvaća kako funkcionira svijet oko nje. I koja bi trebala biti njena uloga u njemu, no proći će vremena kada će ona samo tako pristati na ono što se od nje očekuje i traži. Oduševilo me i što je "Poor Things" nevjerojatno duhovit, na trenutke urnebesan film. Pogotovo u trenucima kada Bella još nije savladala pravila "Polite Society" ili pristojnog viktorijanskog društva u kojoj joj se nameće da prema van bude pristojna i vječno nasmijana. Tako ona posve otvoreno sa svima razgovara ne samo o seksu, već i o svemu što joj je na pameti i o čemu razmišlja. No, prije svega "Poor Things" me kupio svojom vizualnošću i ne postoje riječi kojima bih opisao kako to dobro izgleda, kako je to savršeno snimljeno od prve do zadnje scene i kako je to čudesno osmišljeno i dizajnirano. Film je to uz koji se po tko zna koji put prisjetimo da je film prvenstveno vizualni medij i da je slika ono što bi trebalo biti okosnica filma, a na to često zaboravimo.
Primjedbe
Objavi komentar