Vrhunac kreativnosti legendarni američki filmaš Woody Allen definitivno je dohvatio ovom satiričnom romantičnom humornom dramom. Ne samo da je "Annie Hall" osvojila četiri Oscara (najbolji film, režija i scenarij za Allena te glavna ženska uloga za Diane Keaton), već je to film u kojem je Allen do savršenstva doveo svoju tipičnu auotoironiju. Zafrkanciju na vlastitu račun kojom kao da se pita kako je moguće da sve te privlačne i inteligentne žene završavaju s njim koji je ne samo fizički neprivlačan i neugledan, već i iskompleksiran i iritantan. Nesiguran, hiperaktivan i ciničan, a istovremeno tako tašt i egocentričan, čovjek koji želi sve te žene oblikovati prema svom nekom snobovskom ideal-tipu.
Konstantno on frojdovski preispituje samog sebe i svoje postupke pa tako i ovdje retrospektivno on gleda cijeli život svog lika, komičara Alvya Singera. Prisjeća se on odrastanja u židovskoj obitelji u Brooklynu i uvjeren je da ga je on oblikovalo u čovjeka kakav je danas, a posebno ga muči prekid veze s Annie (Keaton) za koju je bio siguran da je ona prava. Dobro, saznat ćemo da je Alvy nešto slično mislio još nekoliko puta jer dva puta se on ženio i razvodio prethodno, no ono što je imao s Annie, uvjeren je da nikad nije imao prije, kao što neće imati nikad kasnije.
I do kraja filma ove sjajne duhovite komedije itekako ćemo shvatiti zašto je njihova veza završila tako kako je završila, a jasno je to i Alvyu. Jasno mu je da je njegov karakter bio ključan za krah, no jednostavno on nije mogao protiv sebe. Do tada je Allen snimao uglavnom farsične komedije, no "Annie Hall" je definitivno bio prijelomna točka u njegovoj karijeri i poslije ovog filma ušao je on u krug velikih američkih autora. Danas Allena znamo kao filmaša prepoznatljivog stila i posebnog smisla za humor koji nije po svačijem ukusu.
Kao jedan od ključnih poteza pokazao se angažman Gordona Willisa kao direktora fotografije. Willis se ranije proslavio snimajući Coppolina remek-djela "Kum" i "Kum II" te je zbog svog stila bio poznat i kao Princ tame pa tako u "Annie Hall" dijelovi koji se odvijaju u Los Angelesu i New Yorku djeluju vizualno posve različito. I dok New York i vizualno djeluje nekako sivo i hladno, LA je sunčan, pun svjetla i blještav. Poigrava se Allen i tu s naracijom koja je nekako eliptična, puna Alvyevih flešbekova i povrataka u prošlost, a kao inspiracija za osmišljavanje priče dijelom mu je poslužio i Fellinijev "Osam i pol". Film je to koji se od pojavljivanja secira i analizira, a i danas ga se smatra jednim od najboljih američkih filmova svih vremena.
Primjedbe
Objavi komentar