Sasvim slučajno sam na HRT3 naletio na ovaj gotovo pa zaboravljeni biser jugoslavenske kinematografije. Već odavno je poznato da je treći program Hrvatske televizije ostao jedino mjesto na kojem se može pronaći nešto vrijedno gledanja i nadam se da nekome neće pasti na pamet to ugasiti. Nažalost, razlog za emitiranje "Živi bili pa vidjeli" bio je tužan odnosno povodom smrti redatelja Milivoja Puhlovskog kojeg najbolje pamtimo po legendarnoj seriji "Smogovci". Bio je to zapravo debitantski film Puhlovskog i Brune Gamulina nastao u produkciji Zagreb filma, a najviše me fasciniralo jer sve ono što vidimo nevjerojatno podsjeća na sadašnjost.
Praktički svi su korumpirani i pošteni mladi, prilično naivni idealist koji želi učiniti nešto ispravno jednostavno to ne može tako da nije to ni izbliza jedan od onih filmova koji s nostalgijom prikazuju Jugoslaviju, već je to film o mladima nezadovoljnim i očajnim svijetom u kojem žive. Glavni lik je Janko Vizek (legendarni Mladen Vasary kojeg smo još kao dječaka upoznali kao Peru u "Družbi Pere Kvržice"), student arhitekture koji vjeruje da arhitektura i urbanizam mogu proizvesti humaniji grad. Nakon što se zaljubi u Martinu (tada još maloljetna Sanja Vejnović), kćer direktora velikog građevinskog poduzeća (Boris Buzančić), Janko preko budućeg tasta dobiva posao u projektnom uredu.
Tu se sudara s potpuno drukčijom stvarnošću i njegovim idealima suprotstavlja se sustav u kojem su važniji veze, osobni interes, poslušnost i korupcija. Janko će se tako naći pred izborom postati konformist i prihvatiti udobnu egzistenciju koju mu omogućavaju brak i veze ili inzistirati na svojim uvjerenjima. I sjajno do kraja Gamulin i Puhlovski tu priču dotjeruju do apsurda kada će ovaj mladi idealist doslovno ostaviti sve i ostati sa ženom i djetetom na ulici ili bolje rečeno na krevetu na tadašnjem Trgu Republike (danas Trg Bana Jelačića). Fascinantno je kako je ovaj film kritičan prema tadašnjem društvenom sustavu, ali i kako je taj sustav gotovo identičan današnjem.
Sve te koruptivne prakse i način na koji funkcionira društvo nisu se baš puno promijenili u ovih gotovo pedeset godina i premda više ne živimo u komunizmu, veze su i danas ključne u svemu. Oni koji ne talasaju i spremni su biti konformisti, ulizivati se nadređenima i autoritetima, jednostavno ne prolaze i nema za njih sreće. Možda smo se riješili komunizma, ali taj duh i mentalitet je i dalje ostao i zato ova ironična satirična drama i danas ima nevjerojatnu vrijednost. Film je to o generacijskom jazu jer Janko pripada generaciji koja je odrasla vjerujući da nešto može promijeniti, no na svojoj koži će se uvjeriti da to nije moguće, a to je nešto što osjećamo i mi danas.
Svjesni smo da je sustav potpuno trul, korumpiran, pokvaren, da isplivavaju samo najgori od najgorih, a oni koji nešto znaju ili su sposobni jednostavno ne žele imati veze s politikom pa nam dijelom i zato je tako kako je i odluke koje nam usmjeravaju život uglavnom donose najblaže rečeno poluidioti. Pomalo s nostalgijom sam tu i gledao Zagreb s kraja sedamdesetih, a važnu ulogu u filmu ima i glazba odnosno soundtrack koji je napravio legendarni slovenski punk bend Buldožeri. Njihova glazba filmu daje dodatnu subverzivnost, a odličan je to primjer zagrebačke škole filma, sjajaj primjer modernizma i novog vala koji je očito u to vrijeme zapljusnuo i jugoslavensku kinematografiju.
Primjedbe
Objavi komentar