Solidan folk horor stiže nam iz Nizozemske, a scenarist i redatelj Nico van den Brink mudro je iskoristio lokalne legende i snimio sporogoreći film tematski pomalo na tragu kultnog "Wicker Mana" ili Asterovog "Hereditary". Priča se tu razvija strpljivo, čak gotovo presporo da bi se svo čekanje isplatilo u dobroj završnici horora čija je radnja smještena u nizozemsku provinciju. Arheolozi okupljeni iz cijele Europe na rubu mjesta na sjeveru Nizozemske pronašli su grob u kojem se nalazi mumificirano tijelo žene za koju je već na prvu jasno da je staro stotine godina.
Vrlo blizu arheološkog nalazišta živi Betriek (Sallie Harmsen) koju u prologu upoznajemo kao djevojčicu početkom devedesetih, a potom putujemo 30 godina u budućnost. Betriek i sama sada ima kćer sličnih godina, a pri susretu sa šefom arheologa, Dancem Jonasom (Alexandre Willeume) ističe ona da njena obitelj kao da je prokleta. I to ne samo jer joj je muž umro mlad, već su se u njenoj obitelji kroz više generacija događale brojne ne baš ugodne stvari. Žive Betriek s kćeri u zadnjoj kući u mjestu s ocem i majkom, a kako se priča razvija, shvaćamo da se nad cijelim gradićem nadvija mračna lokalna legenda otprije više stotina godina koja će se, jasno, pokazati puno više od puke narodne priče za plašenje male djece.
Van den Brink se odlučio za polaganu izgradnju priče i gradnju zloguke atmosfere koja kao da se nadvija nad ovu obitelj i cijelo mjesto. Tek u samoj završnici "Moloch" će se pretvoriti u klasični horor, a iako je riječ o već više puta viđenoj varijaciji na temu sličnih legendi, nije to na kraju uopće bilo loše. Kao što je poznavateljima horora vjerojatno poznato, ime Moloha spominje se još u Starom zavjetu, a riječ je o božanstvu kojem se prinose ljudske žrtve. U figurativnom smislu izraz Moloh može se koristiti i za nešto što traži skupu ili veliku žrtvu, a u Miltonovom "Izgubljenom raju" Moloh je bio jedan od sotoninih palih anđela.
Primjedbe
Objavi komentar