Nekako imam dojam da se ovakav film danas nikako ne bi snimio i izazvao bi djelomično i s razlogom ozbiljne kontroverze i podizanje obrva. No, prije pola stoljeća film u kojem pratimo romansu 30-godišnjaka i 12-godišnje djevojčice ne samo da se mogao snimiti, već je "Sundays and Cybele" ili "Les dimanches de Ville d'Avray" osvojio Oscara za najbolji film izvan engleskog područja dok je Serge Bourguignon bio nominiran za najbolji adaptirani scenarij, a Maurice Jarre za najbolju originalnu glazbu. Naravno, nije to riječ o klasičnoj romansi, već je odnos između 30-godišnjeg avijatičara koji je psihički stradao nakon ranjavanja u ratu u Indokini te pati od amnezije Pierrea (Hardy Krüger) i djevojčice koju je otac ostavio u sirotištu Francoise isključivo platonski, nježan i nevin.
Svejedno, djeluje to prilično bizarno i nezdravo, ali debitantski dugometražni film Bourguignona čim se pojavio bio je velika senzacija i uspjeh. Prije nego što je upisao filmski studij u Parizu, Boruguignon je studirao slikarstvo i kiparstvo, a prvo se počeo baviti snimanjem dokumentaraca. Zanimljivo je kako je "Sundays and Cybele" nakon premijere u Veneciji, prvo prepoznala i prihvatila američka publika i kritika, a nakon što je osvojio Oscara, konačno je krenuo i u francusku distribuciju iako ga samo nekoliko mjeseci ranije niti jedan tamošnji distributer nije htio uzeti smatrajući ga dosadnim i nezanimljivim.
I film je to sa snažnim vizualnim pečatom i snimljen u novovalnom poetičnom, nježnom stilu, a pratimo tu ovu neobičnu priču. Pierre se tako nakon teške ozljede zbog koje je izgubio sjećanje pokušava priviknuti na normalan život, a živi on s Madeleine, medicinskom sestrom koja se brinula za njega nakon ranjavanja. Ključni događaj zbit će se jedne noći kada vidi čovjeka kako ostavlja kćer u crkvenom sirotištu Cybeleu i to očito protiv njene volje. To što je vidio šokirat će čovjeka koji je, shvatit ćemo, i sam na emocionalnoj razini djeteta i stoga će se odlučiti predstaviti kao djevojčicin otac kako bi je u nedjelju izveo van iz sirotišta. Njihova druženja i susreti nastavljat će se i sljedećih nedjelja i pretvorit će se to u platonsku ljubav.
Naravno da Pierre ni djevojci, ni prijateljima neće govoriti o svom odnosu s djevojčicom jer toliko mu je jasno da nitko na to ne bi blagonaklono gledao, no svima će biti jasno da se on ponaša još čudnije nego inače. I sve tu vodi prema tragičnom završetku ove drame na koju je kritika tog doba više gledala kao na nesretnu priču o borbi između nevinog svijeta djetinjstva i ciničnog, realnog i okrutnog "stvarnog" svijeta od kojeg Pierre kao da pokušava pobjeći. Tim više jer se Pierre više čini kao dijete na emocionalnoj razini od Francoise i ona gotovo pa djeluje zrelije. Pierre kao da i ne shvaća da djevojčica s vremenom u njemu više ne gleda očinsku figuru, već kao da se zaljubljuje u njega, a iako nam je očito da su njegove intencije prema Francoise nevine, naravno da društvo to baš tako neće gledati.
Primjedbe
Objavi komentar