U zadnje vrijeme sam nekako skeptičan prema svim tim američkim indie filmovima koje tamošnja filmska kritika unisono krene obasipati hvalospjevima. U slučaju "I Saw the TV Glow" ta skepsa bila mi je još jače potencirana jer sam gledao također superhvaljeni debitanski uradak Jane Schoebrun "We're All Going to the World's Fair" koji se također pokazao precijenjim. Bitno precijenjen ili kako bi se pomodarski to reklo "overhajpan" je i film koji je Schoebrun opisala kao alegoriju na biti transgender osoba. Dok nisam pogledao film, zapravo i nije mi bio poznat taj podatak, kao što mi nije bio poznat podatak da je Schoebrun jedna od onih osoba koje se ne smatraju ni ženom, ni muškarcem (iako je očigledno rođena kao žena).
Može se tako na Wikipediji recimo pronaći kako je Schoenbrun otkrila da je transgender osoba tek 2019. godine i to dok je bila na tripu veselih gljiva, no da se mi ipak vratimo na film kojim je ova američka režiserka ipak pokazala da je iznimno talentirana. Snimljeno je to s puno stila, a dok nisam pročitao o tim trans alegorijama, činilo mi se da je "I Saw the TV Glow" zapravo alegorija na psihičku nestabilnost i dualnost današnjih života u kojima jedno ja imamo u stvarnosti, a drugo ja - bolje, ljepše, duhovitije, pametnije i sve ostalo čuvamo za društvene mreže i te uljepšane profile. Djeluje to melankolično, snoliko, pomalo na tragu stvaralaštva Davida Lyncha, uvrnuto, a prevladava tu ružičasta boja.
To i ne čudi jer "Pink Opaque" se zove fikcionalna tinejdžerska horor serija koja će spojiti dvoje glavnih likova negdje sredinom devedesetih. Owen (Justice Smith) je povučeni i usamljeni dječak kojeg stroga mama doslovno drži pod staklenim zvonom, a transformativno iskustvo za njega će biti susret s kojom godinu starijom Maddy (Brigette Lundy - Payne), ciničnom djevojkom koju će upoznati u školi. I dok je Owen tek čuo da postoji serija Pink Opaque koja ga intrigira, no mama mu ne dopušta da je gleda jer ide kasno (čak u 22.30 sati!), istu seriju obožava i ta misteriozna čudakinja s kojom će Owen odmah kliknuti. Svaku subotu navečer provodit će on tako kod Maddy i to tako što će mami reći da ide k prijatelju iz razreda, a pratit ćemo tako njihovo prijateljstvo i odnos kroz duži niz godina. Istovremeno s glavnom pričom, pratimo tu i samu seriju, koja djeluje kao neki bizaro tinejdžerski Twin Peaks, groteskna nadrealistička ludorija koja će potpuno opčiniti Owena.
S vremenom kao da će se sve više brisati granice između stvarnog života i serije i postajat će nejasno što je tu zbilja, a što fikcija. Radnja se uglavnom odvija u Owenovim tinejdžerskim godinama kada je on i dalje samotnjak, čudak, cendravac koji i priča tako polako kao da će se svakog trenutka rasplakati. Klinac kojem se čini da mu je stvarni život tako isprazan i nezanimljiv da bi radije želio postati dio TV serije koja će se nakon nekog vremena prestati emitirati. Sve će kulminirati kojih petnaestak godina kasnije kada će gotovo zaboraviti na seriju koja ga je toliko opčinjavala u mladosti, no ne mogu reći da me "I Saw the TV Glow" posebno impresionirao iako vizualno to djeluje jako zanimljivo i nadahnuto.
Primjedbe
Objavi komentar